HRVATSKO NACIONALNO VIJEĆE U REPUBLICI SRBIJI 15. prosinac 2018. godine    


Broj posjeta: 698890






Hrvati u Beogradu

Dubrovačke i bosanske trgovačke kolonije
Dolazak isusovaca
Sukobi beogradskih katolika
Austrijsko–turski ratovi i njihove refleksije na katoličku zajednicu
Uspon Beograda u prijestolnicu
Beograd državno središte Jugoslavije
Demografski regres Hrvata u Beogradu

Dubrovačke i bosanske trgovačke kolonije

Prvi siguran spomen o vezama Dubrovčana i Beograda potječe iz nedatirane povelje bugarskog cara, najvjerojatnije iz razdoblja 1217.-1241. godine. Dubrovčani koji su i prije trgovali po Bugarskoj od cara Ivana Asena II. dobili su pravo slobodne trgovine po njegovoj zemlji pa time i u Beogradu pod bugarskom vlašću. Pored Beograda u povelji se još izričito spominje Braničevo. Nazočnost Dubrovčana u Beogradu i bližoj okolici tako se može pratiti s manjim ili većim diskontinuitetima od tog razdoblja. U početku nisu bili stalno nastanjeni već su se u njemu zadržavali poslovima i služio im je kao tranzitni centar prema drugim trgovačkim središtima. Boravilo bi u njemu nekoliko desetina velikih trgovaca, njihovih pomoćnika, prekupaca i trgovačkih agenata. Ubrzo im se pridružuju trgovci iz Bosne i Kotora. Zbog vjerskih potreba bosanski i dubrovački trgovci, katolici, tražili su da imaju svoga svećenika. Od 1280. spominju se Franjevci u Beogradu čija je prisutnost u Beogradu bila dugog vijeka i usko povezana s trgovačkim kolonijama Dubrovčana i Bosanaca. Jedna katolička crkva, za potrebe Dubrovčana i ostalih katolika, spominje se 1346. godine, a postojala je vjerojatno i prije. Prvotna beogradska biskupija je nakon seobe naroda propala, ona se obnavljala u više navrata (zbog čestih sukoba oko grada Ugarske, Bizanta i Bugarske), a bila je dugo vremena podložna kaločkom nadbiskupu u Ugarskoj. Početkom XIV. stoljeća porastom broja katolika ponovno jača. Tako su pored trgovaca na području Beograda boravili svećenici podrijetlom iz Ugarske, Bosne, Slavonije, Hrvatske te Dubrovnika. Unutar dinastičkih borbi u Ugarskoj hrvatski velikaši braća Horvat, Ivan nekadašnji mačvanski ban i Ladislav, 1386. godine zauzimaju Srijem, Mačvu i Beograd. Pristaše ugarske krune opet su ga ubrzo povratili. Ivana Horvata pomagao je srpski knez Lazar Hrebljenović koji je 1389. provalio u Beograd i nanio mu velike materijalne štete. Česte promjene vlasti nad gradom i opća nesigurnost nisu pogodovali trgovcima. Tek sa smirivanjem sukoba raste tamošnja dubrovačka kolonija, koja je dodatno porasla nakon provale Turaka u Mitrovicu 1396. Nakon smanjenja obima poslovanja u Mitrovici dio tamošnjih dubrovačkih trgovaca preselio se u Beograd koji je svojim strateškim mjestom i razvojem sve više privlačio njihovu pozornost. Srpski despot Stefan Lazarević 1405. godine smješta svoju prijestolnicu u Beograd 1405. godine koji je dobio u posjed (kao i Mačvu, Golubac i dr. posjede) jer je postao vazal ugarskog kralja Žigmunda (1387—1437). Od 1427. do 1521. godine Beograd je pod vlašću Ugarske sa statusom pograničnog grada. Pogranični i strateški položaj Beograda u tome razdoblju privukao je velik broj trgovaca, grad postaje trgovačko središte, a gotovo svu trgovinu kontroliraju Dubrovčani. Tridesetih godina XV. stoljeća zapovjednik Beograda je dubrovački građanin Matko Talovac (podrijetlom s Korčule) koji će desetljeće poslije postati "banom cijele Slavonije", odnosno Hrvatske. Preko dubrovačkog vlastelina Junija Crijevića 1437. godine tražio je u Dubrovniku osobe graditeljske struke koje su trebale raditi na utvrđivanju i izgradnji Beograda. Oni su se ubrzo odazvali pozivima. Nedugo nakon toga Beograd su duže vrijeme opsjedali Turci (1440), a obranu je vodio kao kapetan grada Ivan Talovac, brat Matka Talovca i prior vranski.

Prvi od Hrvata koji su sebi sagradili crkvu u Beogradu bili su Dubrovčani, a njezin siguran spomen postoji iz XIV. stoljeća. Oni su svojim političkim vezama, razvijenom diplomacijom i utjecajem na vladajuće slojeve bili svojevrsni zaštitnici svih Hrvata i ostalih katolika koji su obitavali u Beogradu (npr. bosanski katolici). Crkva posvećena sv. Mariji nalazila se vjerojatno u Donjem gradu. Dubrovčani su najviše stanovali na glavnoj trgovačkoj čaršiji koja se nazivala dubrovačka, kršćanska i latinska. U blizini Dunava imali su pokrivenu ulicu tzv. "Dubrovačka ulica" i u sredini te ulice crkvu. Drugu veliku trgovačku skupinu činili su Bosanci, koji za razliku od Dubrovčana nisu imali zaštitu neke države i razvijenu diplomaciju poput Dubrovčana. Živjeli su u posebnom dijelu grada zvanom "bosanska čaršija", a osim trgovaca među njima je bilo i obrtnika. Među obiteljskim prezimenima glavara bosanskih trgovaca spominju se: Andrijević, Anartić, Bunarović, Đukanović, Ivanović, Jovanović, Marinović, Marković, Petrović, Todorović, Vuković itd. Iz trgovačke obitelji potjecao je i beogradski biskup Mato Benlić.

Paralelno s napretkom trgovine koju su razvijali dubrovački i bosanski trgovci širili su se i kulturni utjecaji, napose djelovanjem Dubrovčana. Trojan Gundulić 1552. godine u Beogradu je imao tiskaru za izdavanje slavenskih knjiga, te je bio prvi tiskar u tome gradu s knjigom Četvoroblagovestije.

Dolazak isusovaca

Dubrovčani su 1612. godine doveli isusovce, dok su se bosanski katolici i dalje oslanjali na franjevce. Predstavnici isusovaca Bartol Kašić (1575.-1650.), pisac prve hrvatske gramatike, prevoditelj Biblije i Rituala rimskoga i Stjepan Szini kao papinski vizitatori preobučeni u dubrovačke trgovce su potkraj jeseni 1612. godine obišli katolike u Beogradu. U to vrijeme u Beogradu je obitavalo više stotina katolika, među kojima većina iz Bosne te Dubrovnika. Dubrovčana je u prvoj polovici stoljeća bilo oko 350, a u drugoj polovici im se broj smanjio na oko 150. Tijekom boravka u Beogradu Kašić je napisao duhovno djelo Perivoj od Djevstva, a svoj put i doživljaje opisao je u autobiografiji. Zbog velikog pomanjkanja svećenika u turskim krajevima i poraznog stanja katolika Kašić je tražio da se u Beogradu osnuje gimnazija za njihovu izobrazbu. Već sljedeći isusovaci, pod vodstvom Stjepana Szinija, Mađara, i Martina de Bonisa, Šibenčanina, osnovali su i vodili prvu gimnaziju u Beogradu za 32 učenika. Njezino djelovanje pomagali su dubrovački trgovci. Gimnazija je djelovala do 1623., a od tada se spominje kao škola kršćanskoga nauka u isusovačkoj rezidenciji. Namjera turskih vlasti 1632. godine bila je da se isusovcima oduzme rezidencija i kapela. Zadnji u tom razdoblju bio je Jakov Tugolin, kojega su 1632. Turci protjerali iz Beograda pa s njegovim odlaskom prestaje djelovati škola.

Sukobi beogradskih katolika

Razdor među beogradskim katolicima predstavljala je crkva sv. Petra. U njoj su bosanski franjevci tradicionalno služili kao kapelani, ali su na njeno korištenje pretendirali novopridošli isusovci. Nju su Dubrovčani preko prizrenskog biskupa sa sjedištem u Beogradu Petra Katića (1618-1621) oduzeli franjevcima i predali ju (1618) isusovcima, koji su je jedno vrijeme posluživali. Crkvu je 1627. godine preuzeo smederevski biskup sa rezidencijom u Beogradu fra Albert Rendić, podrijetlom Dubrovčanin. Njegovo postavljanje za biskupa bio je pokušaj stvaranja specifične misionarske hierarhije u područjima pod turskom vlašću, uz direktno upravljane iz Rima, ali taj pokušaj je doživio sudbinu kao i druge inicijative iste vrste. Takva nastojanja samo su rezultirala ozbiljnim sukobima s bosanskim franjevcima. Preuzimanjem crkve od biskupa Alberta Rendića nju počinju posluživati dva dubrovačka franjevca koje su u to vrijeme doveli Dubrovčani. Bosanski katolici su zbog toga sebi uredili drugu kapelu u jednoj kući koju je za tu svrhu darovala Bosanska Provincija. Interese bosanskih trgovaca zastupao je fra Pavao Papić, koji je pred kraj svog boravka u Beogradu (1629) došao u sukob s nekima od njih. Vremenom je ovaj sukob izašao iz isključivo crkvenih okvira i prerastao je u beskompromisno nadmetanje dviju trgovačkih kolonija. U sukobe beogradskih katolika uplitale su se i turske vlasti. Sultan je pod lobiranjem Dubrovčana prvo presudio da crkva pripadne njima. Brojčani omjeri bili su na strani Bosanaca kojih je prema nekim navodima 1633. godine bilo oko 1.500, ali je politički utjecaj Dubrovčana bio veći. Zasigurno je taj brojčani omjer utjecao na sukobe oko prevlasti nad crkvom. Turske vlasti su kasnije (1632) odredile da se isusovcima zaplijeni kuća i njihova kapela. Međutim, kako su se isusovci zadržali u Beogradu prema nekim podacima sve do 1651. čini se da su omeli izvršenje odluke mitom. Franjevce je u tom sporu podupirao skradinski biskup (administrator Bosanske Provincije) fra Tomo Ivković. Kompromis između Dubrovčana i Bosanaca, odnosno isusovaca i franjevaca postignut je 1643. godine. Međutim, pravi pobjednici bili su predstavnici turske vlasti koji su desetljećima iz ovog sukoba izvlačili ogromne količine novaca. Franjevci su ostvarili daljnji uspjeh 1647. godine, kad je Kongregacije za propagandu vjere, uz podršku Austrije po prvi puta imenovala franjevca Bosne Srebrene fra Marina Ibrišimovića s naslovom smederevskog biskupa i za beogradskog biskupa i apostolskog vikara za Ugarsku. Papa je potvrdio ovaj prijedlog, pa je fra Marin Ibrišimović postao prvi biskup obnovljene Beogradske biskupije. Time su ionako utjecajni bosanski franjevci, zahvaljujući svojoj brojnosti, financijskoj snazi i dobrim odnosima s turskim vlastima, postigli poziciju najvišeg misionarskog autoriteta pod turskom vlašću. Ibrišimović je 1649. u Beogradu krizmao 2001 osobu, a u nedalekom selu Višnjici još 14 osoba. Matej Benlić, bio je sljedeći beogradski biskup (1651-1674) koji je stanovao samo povremeno u Beogradu, a većinu vremena u Velikoj, u Slavoniji. Bio je rođenjem iz Banja Luke, odakle je potjecalo i više bosanskih trgovaca u Beogradu. Pišući 1659. godine Kongregaciji u Rim o prilikama u beogradskoj biskupiji Benlić je naveo da je bilo ukupno 940 katolika, od toga 132 kuće Bosanaca i 31 kuća Dubrovčana koje su imale ukupno 840 katolika te, kako piše, još 100 "drugih" katolika. Postojala je jedna katolička crkva u kojoj su služila dvojica franjevaca. O crkvi su se brinuli dubrovački, a o svećenicima dubrovački i bosanski trgovci zajedno. Istodobno, nedaleko Beograda, u Višnjici živjelo je još 100 katolika. Biskup Matej Benlić je u Beogradu još u dva navrata podijelio svetu potvrdu, 1664. i 1669. godine.

Katolička crkva u Beogradu izgorjela je 1672. godine. Izgleda da antagonizmi između Dubrovčana i Bosanaca niti nakon nestanka crkve sv. Petra u plamenu, oko čije su se kontrole vodile desetljećima borbe, nisu posve zamrli. Crkva je zauzimanjem Dubrovčana ubrzo ponovno izgrađena. Marojica Kabužić boravio je u proljeće 1675. na turskom dvoru kao poklisar Dubrovačke Republike na svečanosti obrezivanja prvenca Mehmeda IV. Tom prigodom Kabužić je uspio isposlovati zaštitu interesa katoličke crkve u Turskoj. Dobio je sultanovo odobrenje obnove crkve u Beogradu i naredbu sultana "da se pravoslavni patrijarh ne smije miješati u stvari katolika, od kojih je do sada, koje od biskupa, fratara i svećenika, a koje od naroda uzimao godišnje preko 15.000 dukata." Od iste godine beogradski biskup i apostolski vikar u ugarskim biskupijama pod turskom vlašću bio je fra Matija Brnjaković, brat dvojice vrlo poznatih bosanskih trgovaca zaslužnih za Bosansku misiju. Nakon nekoliko godina (1679.) dolazi u svoju biskupiju, no nije se ondje dugo zadržao. Zbog nesporazuma izopćio je iz Crkve beogradske katolike i narod cijelog kraja, svećenike protjerao, beogradsku crkvu i još neke udario interdiktom, zabranio u njima slaviti misu i krštavati. Nakon savjetovanja s bosanskim biskupom fra Nikolom Ogramićem povukao je svoje kazne.

Austrijsko–turski ratovi i njihove refleksije na katoličku zajednicu

Poraz Turaka pod Bečem, gubitak velikog dijela teritorija budno su pratili i iščekivali razvoj događaja i beogradski katolici. Za vrijeme rata biskup Matija Brnjaković je napustio Beograd. Prvo je od 1685. godine neko vrijeme boravio u Dubrovniku, a potom u Ankoni od 1699. Tijekom 1688. očekivao se pad Beograda. Austrija je nakon osvojenja Beograda tamo poslala očeve Družbe Isusove, te im je dodijeljena jedna kuća kod crkve presvete Djevice, nazvane od Oblaka. Bili su to Ignacij Pezizhoff i Filip Sumatinger, propovjednici za njemačke vojnike, te Martin Darasoczi i Tomo Glavinić, koji su propovijedali hrvatskim vjernicima. Već sljedeće godine Turci su osvojili grad. Bježeći pred Turcima iz Beograda dio se Hrvata nastanio u Budimu, u dijelu grada Taban. Tabanski postolari 1690-ih godina svjedočili su da su katolici i da su zajedno sa Srbima, došli iz Beograda. Po naseljavanju izbjegli beogradski obrtnici i trgovci su u Budimu i Senandriji, utemeljili katoličku zajednicu obijajući upliv pravoslavnih svećenika u stvari katolika.

Eugen Savojski 1716. godine ponovno je zauzeo Beograd. U njegovoj su vojsci bila 94 vojna kapelana, od kojih 27 isusovaca. Isusovačka rezidencija obnovljena je nakon Požarevačkog mira 1718. godine na molbu austrijskoga provincijala Stjepana Dinarića. Austrijska vlast pogodovala je naseljavanju i uopće životu katolika. Beogradske džamije su pretvarane u crkve koje su posluživali predstavnici više crkvenih redova. Komisija za novoosvojene krajeve donijela je odluku da se u Beograd mogu naseljavati samo katolici. Trgovačke zajednice pod austrijskom vlašću se obnavljaju, a osim Dubrovčana, Bosanaca, pojavljuju se Armenci, Nijemci i dr. Isusovci su obnovili nekadašnju školu. Dopuštenje za podizanje latinske škole dobili su 1724., prva dva razreda otvorena su 1726., a druga dva 1727., kada je počela izgradnja nove škole. Svoju crkvu isusovci počinju graditi 1732, ali su 1739. Turci ponovno došli u posjed Beograda. Dubrovački i bosanski trgovci nastanjuju se u Zemunu zajedno s franjevcima, a 1739. godine nakon povlačenja s austrijskom vojskom iz Beograda s isusovcima se dio beogradskih katolika nastanio u Petrovaradinu. Beogradske crkve ponovno su pretvarane u džamije. Tim iseljavanjem je nakon višestoljetnog postojanja bosanskih i dubrovačkih kolonija zamrla katolička zajednica u Beogradu, kao i nazočnost crkvenih redova franjevaca i isusovaca. Obnavljanje katoličke zajednice, naseljavanjem Hrvata i drugih katoličkih naroda otpočet će sa stvaranjem samostalnijeg položaja Srbije u odnosu na Tursku u kojoj će Beograd postati prijestolnica mlade države i privući brojne stručnjake iz okolnih zemalja.

Uspon Beograda u prijestolnicu

Srbija se od početka XIX. stoljeća, kroz ustanke i pritisak međunarodne javnosti, postupno počela osamostaljivati od Turske, dok je svoje stvarno međunarodno priznanje dobila 1878. godine na Berlinskom kongresu. Knez Mihajlo Obrenović je 1841. godine preselio prijestolnicu iz Kragujevca u Beograd što je potaklo razvoj grada i njegovu modernizaciju. Mlada država imala je potrebu za stručnim kadrovima koji su se mogli samo djelomično zadovoljiti iz vlastitih potencijala zbog čega u nju dolaze brojni obrazovani građani iz Austrije (kasnije Austro-Ugarske) Srbi i pripadnici drugih naroda Monarhije, tako i Hrvati. Porast broja katolika u Kneževini Srbiji (do kraja stoljeća broj katolika se popeo na 10.000), prvenstveno u Beogradu, nametnuo je potrebu da se uredi katoličko crkveno pitanje. Inicijativu za sklapanje konkordata dao je 1851. godine biskup Juraj Strossmayer, apostolski administrator u Srbiji. S knezom Aleksandrom Karađorđevićem susreo se 1852. godine u Beogradu, no nastojanja da se katolicima dodijeli sloboda vjeroispovijesti, kao i kasnije interpelacije austrijskog konzula u korist katoličke crkve, teško su bile primljene. Zakoni o vjerama donijeti 1853. jamčili su dominantan položaj pravoslavne crkve. Ostalim kršćanskim konfesijama bile su priznate slobode, ali su bile pod jakim nadzor političke vlasti. Pregovori su zapadali u teškoće zbog kontrole na katoličkom crkvom u Srbiji kao i pitanja mješovitih brakova (npr. vladar Mihajlo Obrenović bio je oženjen katolkinjom, groficom Júliom Hunyady), podizanja katoličke crkve u Beogradu, školstva itd. Ilija Garašanin, ministar vanjskih poslova smatrao je da katolički svećenik u Beogradu treba biti podanik srpske države i da je pod jurisdikcijom bosanskog biskupa (tada još uvijek pod vlašću Turske). Katolička crkva je odbijala takve prijedloge, a cijelo to razdoblje vjernici nisu imali dušobrižnike. Grad je u to vrijeme (1867.) imao 25.000 stanovnika. Strossmayer je 1868. osobno pohodio Beogradu i podijelio svetu potvrdu tamošnjim katolicima. Ponovno ih je pohodio 1886. Srpskih državljana katolika bilo je malo, živjeli su uglavnom u Beogradu dok su većinu katolika činili strani državljani, najviše Austro-Ugarski. Broj katolika srpskih državljana porast će s teritorijalnim širenjem Srbije na jug. U Beogradu je u to vrijeme živjelo preko 5.000 katolika, za čije je potrebe postojala samo jedna kapelica u zgradi austrougarskog poslanstva.

Beograd, i Srbija privlače u tom razdoblju (iz različitih razloga, ekonomskih, političkih, bjegunce i dr.) pripadnike hrvatskog naroda iz Južne Ugarske (Kalor Milodanović iz Subotice), Dubrovnika (Matija Ban, Medo Pucić), krajeva teritorijalno bližih Kraljevini Srbiji (npr. iz Bosne i Hercegovine), pa i Hrvatske. Pojedinci su postizali izuzetne karijere. Josip Pančić, podrijetlom iz Hrvatskog primorja, najveći je dio života proveo u Srbiji i postao je prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije. U cilju modernizacije svoje vojske Srbija je dovela, zaslugom Ilije Garašanina, veći broj krajiških časnika iz Hrvatske poput Đure Horvatovića, Antonija Oreškovića i drugih. Đuro Horvatović istaknuo se u srpsko-turskom ratu kada je bio glavnokomandujući timočko-moravske vojske u činu potpukovnika, kasnije napreduje u čin pukovnika i generala, postaje diplomat i vojni ministar u BeAntonije Orešković bio je osobna veza između kneza Mihajla Obrenovića i biskupa Strossmayera, aktivno je radio na pridobivanju austrijskih časnika za prelazak u Srbiju. U srpsko-turskim ratovima 1876-1878 Orešković je bio načelnik štaba i zastupnik komadanta vrhovne komande srpske vojske. U srpskoj vojsci je napredovao do čina pukovnika, a umro je u Beogradu 1906. godine. Poslije mira sa Bugarskom u novi kabinet Milutina Garašanina kao ministar vanjskih poslova ušao je general Dragutin Franasović, koji je bio katolik (jedan mu je stric bio i kanonik.) i po roditeljima podrijetlom iz Dalmacije. Franasović je na kraljevo inzistiranje 1886. potaknuo još jedan krug pregovora sa Strossmayerom i Rimom oko postizanja konkordata. Iako nije bilo pravilo, zauzimanjem visokih položaja u društvu primitka, istaknuti pojedinci iz Hrvatske, odnosno hrvatskih etničkih područja, često su prihvaćali i srpsku nacionalnu svijest. Pritom taj proces nije bio jednoobrazan, neki su prihvaćali pravoslavlje (npr. Kalor Milodanović), dok su neki ostajali katolici (npr. Dragutin Franasović). Austrofilska orijentacija Srbije krajem XIX. stoljeća pogodovala je porastu broja austrougarskih građana na njezinom teritoriju. Taj porast najvidljiviji bio je u Beogradu. Krajem XIX. stoljeća bilo ih je nekoliko tisuća u Beogradu. Blizina granice i susjednog Zemuna srpskoj prijestolnici, omogućava žive veze na tom prostoru. Beograd na prijelazu XIX. na XX. stoljeće privlači brojne stručnjake, političke nezadovoljnike, bjegunce, novinare, umjetnike. Među njima su bile i poznate osobe hrvatskog političkog i kulturnog života Antun Gustav Matoš, Stjepan Radić, Augustin (Tin) Ujević, Ivan Meštrović, Ivo Vojnović i drugi. Pojedinci među mladom hrvatskom inteligencijom zagovaraju jedinstvo Hrvata, Srba i ostalih južnih Slavena, npr. Tin Ujević u godinama pred Prvi svjetski rat dolazi u Beograd gdje agitira protiv Austro-Ugarske. Broj katolika je 1910. godine narastao u Srbiji na približno 12.000 od kojih su većinu činili strani državljani (Austro-Ugarske), a više od polovice tog broja u Beogradu koji je u to vrijeme imao oko 90.000 stanovnika.

Beograd državno središte Jugoslavije

Nova državna zajednica, Kraljevstvo SHS (kasnije Kraljevina SHS i Kraljevina Jugoslavija) uključila je u svoje granice najveći dio Srba, Hrvata, Slovenaca te drugih južnih Slavena koji u to vrijeme nisu bili priznati kao posebni narodi. Zbog potreba države započinju migracije raznih stručnjaka, kadrova različitih profila poput sveučilišnih profesora, učitelja, bankara, odvjetnika te radnika različitih struka. Beogradu kao državno središte, s ministarstvima, financijskim institucijama, sveučilištem, industrijom i drugim resursima prihvaća nove stanovnike iz drugih dijelova države. Selile su i cijele obitelji, što je bio čest slučaj kod osoba zaposlenih u državnim službama (sudstvo, željeznica, školstvo itd.). Dio studenata dolazi na studije u Beograd, gdje nerijetko ostaju stalno nastanjeni. Neki predstavnici hrvatske političke i kulturne elite u međuratnom razdoblju su živjeli i djelovali u Beogradu (Tin Ujević, povremeno Ivan Meštrović, Gustav Krklec i dr.).

O preciznom broju Hrvata u Srbiji toga doba ne možemo govoriti već samo o približnim procjenama jer su popisom od siječnja 1921. godine Hrvati i Srbi svrstavani zajedno u kategoriju "Srbi ili Hrvati". Za područje grada Beograda riječ je o nešto više od 4.000 Hrvata koji su činili približno 3,6% ukupnog gradskog stanovništva. Broj svih katolika iznosio je 9.723, a ukupno stanovnika grada 111.739. Najveći broj katolika živio je u dijelovima grada: Vračar (2.912), Palilula (2.002), Savamala (1.463), Dorćol (1.196). Susjedni Zemun koji će u kasnijim godinama biti administrativno uključen u Upravu grada Beograda 1921. imao je 18.528 stanovnika, od čega oko 3.500 Hrvata (19% stanovnika grada). Najbrojnije zajednice u Zemunu bile su srpska s približno 6.800 osoba (37%) i njemačka s 6.631 osoba (35,8%).

Dolaskom većeg broja studenata iz nekadašnje južne Ugarske, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije na beogradskom sveučilištu osniva se 8. XII. 1919. Jugoslavenski katolički akademski klub Dan koji je djelovao u duhu učenja biskupa Antuna Mahnića. Ovo udruženje trebalo je postati okosnica katoličkog organiziranja u Beogradu i cijeloj Srbiji. Društvena pravila Danu su potvrđena u svibnju 1923. od kada nosi ime Jugoslavensko katoličko akademsko društvo sv. Ćirila i Metodija. Izdavali su i Almanah Jugoslavenskog kat. akademskog društva sv. Ćirila i Metodija na beogradskom sveučilištu. Društvo je smjeralo izazvati religiozni i moralni preporod, zainteresirati okolinu za ćirilometodsku akciju te održavati suradnju između katoličanstva i pravoslavlja. Među članovima svojim djelovanjem isticali su se Sibe Zaninović i Sida Selgradova. Srednjoškolska ženska i muška katolička društva oživljavaju dolaskom monsinjora Jurja Mađerca u Beograd.

Hrvati su pokrenuli više društava u Beogradu s nacionalnim predznakom: Hrvatski klub, ogranak Hrvatskog radiše, ogranak sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak i veći broj vjerskih udruženja (križarskih organizacija). Od navedenih društava najutjecajniji i najugledniji bio Hrvatski klub osnovan 29. V. 1921. godine. U početku klub je okupljao oko 1.100 članova koji su djelovali u tri odjela: kulturnom, ekonomskom i zabavnom. Posjedovao je čitaonicu s knjižnicom dok je ekonomski odjel imao socijalno-humanu svrhu u moralnom i materijalnom pomaganju Hrvata nastanjenih u Beogradu. Predavanja iz hrvatske kulturne i političke povijesti koja je Društvo organiziralo pridonijela su narodnom osvješćivanju te upoznavanju nacionalne prošlosti. Prvi predsjednikom društva izabran je August Kuhar (Durlen), kojeg je 1928. zamijenio Petar Blašković i zadržao se na toj poziciji sve do 1940. Na poziciju predsjednika te godine biran je Maksim Mrzljak, novinar. Društvena pravila pod naslovom "Pravila Hrvatskog Kluba u Beogradu" tiskana su 1927. godine. Članovi Hrvatskog kluba bili su i politički aktivni, održavali su kontakte s hrvatskim političarima iz HSS-a (npr. Petar Blašković). Ivan Meštrović je u svojim "Uspomenama na političke ljude i događaje" za Petra Blaškovića napisao da je "oštro i otvoreno kritizirao beogradsku politiku". Društveno aktivan član Hrvatskog kluba od dolaska u Beograd 1925. do 1941. bio je Jozo Petrović, kustos Muzeja kneza Pavla. Sačuvano je njegovo sjećanje na razdoblje života u Beogradu i kulturne, društvene i vjerske prilike beogradskih Hrvata objavljeno 1942. u Glasniku Zemaljskog muzeja iz Sarajeva:
"Kada sam došao u Beograd imali smo crkvicu u bivšem Austrijskom poslanstvu. Odlazeći iz Beograda ostavljamo šest katoličkih crkava. Sve bolnice su u rukama časnih sestara, sva kućna posluga je naša. Bunjevci imaju svoje Hrvatsko društvo, zatim osnovan je Hrvatski klub, čiji sam član od mojeg dolaska u Beograd, osnovasmo Napredkovu podružnicu, Radišinu, a koliko je vjerskih društava bilo, to ne bi umio reći. Ne vjerujem da je tijelovska procesija u Zagrebu bila impozantnija od one naše u Beogradu."

Za potrebe Hrvatskog Radiše u Beogradu su kod nadležnih ministarstava poslove obavljali tamošnji Hrvati. Zemun je u Kraljevini Jugoslaviji (1934.) administrativno spojen s Beogradom, a istodobno je obim poslovanja Hrvatskog Radiše sve više rastao. Stoga je 1935. osnovana i beogradska podružnica Hrvatskog Radiše. Ona je nastala na poticaj zemunske podružnice, koju je vodio prečasni dr. Josip Gunčević. Beogradska podružnica 1936. brojala je 127 članova, a vodio ju je župnik Matija Petlić. Potpredsjednik podružnice bio je Petar Blašković (tadašnji predsjednik Hrvatskog kluba), tajnik Petar Klarić i blagajnik Nikola Belančić. Rad joj je dosta pomagao i putujući povjerenik središnjice društva Ante Pavličić. Odnos beogradske podružnice Hrvatskog Radiše s režimom varirao je ovisno o političkim prilikama u zemlji kao i od odnosa središnjice društva iz Zagreba i gradonačelnika Zagreba i Beograda. Grad Beograd je 1940. Hrvatskom Radiši donirao je zemljište i četiri milijuna tadašnjih dinara za gradnju naučničkog doma gdje su trebali boraviti štićenici Društva.

Nakon Rapallskog mirovnog ugovora iz područja pripojenih Kraljevini Italiji (Istra, Trst, Gorica, Zadar i otoci Cres, Lošinj, Lastovo) u Beograd pristižu izbjeglice i emigranti (Hrvati i Slovenci) koji su se organizirali u društvu Istra-Trst-Gorica. Obrazovaniji sloj se lakše uključivao u novu sredinu, nerijetko dobivajući namještenja u državnim službama ili gradeći karijere u slobodnim profesijama, npr. odvjetnici, novinari i dr. Primjerice, Otokar Keršovani, podrijetlom iz Trsta živio je jedno vrijeme u Beogardu gdje je studirao filozofiju, Josip Krmpotić tiskar iz Pule preselio je u Beograd, a najpoznatiji Istranin bio je ekonomist Mijo Mirković (Mate Balota) koji nakon Novog Sada i Subotice doseljava 1939. u Beograd gdje je izabran za redovitoga profesora na Ekonomsko-komercijalnoj.

Broj Hrvata (bez Zemuna i Pančeva koji su bili pod upravom grada Beograda) je 1931. porastao na oko 17.000 (službeni popis nije odvajao Hrvate i Srbe) i činili su približno polovicu beogradskih katolika kojih je bilo ukupno 36.476. Beograd je iste godine imao 238.775 stanovnika. Zemun (uk. 28.074 st.) je u isto vrijeme imao nešto manje od 5.000 Hrvata koji su činili 17% njegovih stanovnika, relativnu većinu (42%) činili su Srbi s oko 12.000, a brojni su bili i Nijemci 8.354 (osoba s materinskim njemačkim jezikom) koji su činili približno 30% stanovnika Zemuna. Pored hrvatskih društava u Beogradu veći broj ih je djelovao u Zemunu (Hrvatska čitaonica, Hrvatski Sokol, Hrvatski Radiša, Zemunski akademski športski klub, Hrvatsko pjevačko društvo Odjek i Hrvatsko trgovačko i obrtničko pjevačko društvo Rodoljub 1925. fuzionirana u jedinstveno Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav, Hrvatska seljačka stranka i dr.).

Konkordatom Svete Stolice i Kraljevine Srbije iz 1914. bila je ustanovljena beogradska nadbiskupija, međutim tek 1924. u Beograd dolazi za nadbiskupa Rafael Rodić. Sveta Stolica i nadbiskup Rafaela Rodića zatražila su od Starješinstva bosanskih franjevaca, da prihvati pastorizaciju katolika u Srbiji. Na poziv se odazivaju te u Beogradu utemeljuju župu Sv. Ante Padovanskog 1926. godine (godine 1935. imala je 6.500 katolika). Između dvaju svjetskih ratova, osim Beograda, franjevci vode još nekoliko župa u Srbiji i na Kosovu. Također, 1922. godine i isusovci se vraćaju u Beograd. Pater Bruno Foretić držao je duhovne vježbe u crkvi Krista Kralja, da bi 1930. uselili u kupljenu kuću (u današnjoj Makedonskoj ulici br. 23). U dvorišnom dijelu kuće adaptirana je privremena kapela sv. Petra koja je kasnije pretvorena u dvoranu. Moderna crkva sv. Petra, unatoč mnogobrojnim teškoćama, sagrađena je u kratkom roku tijekom 1933. godine. Sljedeće godine slika Madone s djetetom (koja je pri povlačenju pred Turcima iz Beograda 1739., prenesena u Petrovaradin, kasnije u crkvi snježne Gospe na Tekiji) ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra štuje kao "Bogorodica Beogradska". Od osnutka župe Sv. Ante Padovanskog djelovale su laičke udruge Marijine kongregacije za djevojke i za žene, Apostolat molitve te Bratovština kršćanskog nauka. Pastoralna djelatnost je bila raznolika: održavane su mise na više jezika, molitva svete krunic, križni put, kateheze za učenike i studente, procesije, duhovne vježbe, susreti i duhovne obnove te liturgijski obredi.

Pred početak rata u Beogradu je živjelo oko 40.000 katolika od kojih su u tom trenutku nešto više od polovice predstavljali Hrvati. Formiranjem Banovine Hrvatske 1939. dio stručnjaka iz Beograda preseljava, uglavnom u Zagreb, zbog potreba administracije i autonomnih tijela Banovine. U Hrvatskom klubu 1940., nakon odlaska dotadašnjeg predsjednika Pere Blaškovića u Zagreb, predsjednik postaje Maksim Mrzljak. Broj članova u tom razdoblju opada da bi se u ratnom okruženju 1941. smanjio na 400 osoba. Inicijativom Maksima Mrzljaka u Zagrebu je osnovana podružnica Hrvatskog kluba s ciljem da zaštiti imovinu Hrvata u Beogradu i njihovo preseljenje na teritorij Hrvatske. U okolnostima opće nesigurnosti velik broj Hrvata je ostao bez osobnih dokumenata, putnih isprava i riješenog statusa državljanstva. Početkom rata Hrvatski klub preuzima funkciju konzulata NDH u Beogradu pod nazivom "Hrvatski klub – Ured za putnice" i u toj funkciji djeluje do početka 1942. od kada djeluje "Konzularno predstavništvo NDH u Beogradu" pa možemo pretpostaviti da se Hrvatski klub nakon toga ugasio. Njegov dotadašnji predsjednik Maksim Mrzljak preselio je u susjedni Zemun. Nije nam poznato kretanje broja Hrvata u Beogradu tijekom rata. Većina ih se iselila, no neki su odlučili ostati bilo zbog političkog opredijeljena ili osobnih razloga. Pojedinci među bačkim Bunjevcima (Martin Matić, Albe Kuntić), otprije skloni beogradskim vlastima, u istom razdoblju preseljavaju u Beograd u strahu od mađarskog revanšizma. Također, pojedinci iz nacionalno mješovitih hrvatsko-srpskih brakova zbog osjećaja nesigurnosti u NDH dolaze u Beograd.

Prvog dana bombardiranja Beograda (6. IV. 1941.) oštećena je crkva sv. Petra. Katolička crkva nastavila je djelovati tijekom ratnih godina. Isusovci su sakrivali više Židova, unatoč tomu što su u crkvu dolazili mnogi beogradski Nijemci i njemački vojnici. Beogradski katolički svećenici su tijekom rata prosvjedovali protiv progona Srba i pravoslavaca u NDH.

Nakon rata počinje povratak dijela Hrvata u Beograd koji su u njemu živjeli do 1941., a dolaze i drugi koji sudjeluju u njegovoj obnovi, od materijalne do kulturno-društvene. Prvim poslijeratnim popisom u Beogradu je bilo evidentirano 24.331 Hrvata koji su činili 6,6% od ukupno 367.816 stanovnika grada. Zemun, tadašnji VIII gradski rajon (9.004 Hrvata 1948. godine), i neka druga naselja uključena su u aglomeraciju Beograda pa je prividno znatnije porastao broj Hrvata u odnosu na prijeratno stanje. Oporavkom od posljedica rata, naglom urbanizacijom i industrijalizacijom Beograd postaje ekonomsko središte Srbije i Jugoslavije, središte kulture, obrazovanja i znanosti pa privlači veliki broj useljenika, naročito u razdoblju od 1950-1970. Hrvati doseljavaju najviše iz Hrvatske, Vojvodine i Bosne i Hercegovine (vidi poglavlje Regionalno podrijetlo Hrvata u središnjoj Srbiji). Zastupljeni su u svim gradskim općinama (od onih općina gdje su bili autohtoni poput srijemskih: Zemun, Surčin), pa do novih naselja koja su nastajala u poslijeratnim desetljećima. Prema rodnom kraju od popisanih 28.925 Hrvata u gradu Beogradu 1953. godine najveći udio činili su oni rođeni u Hrvatskoj (59,9%), zatim rođeni u Beogradu (17,4%), Vojvodini (8,1%), Bosni i Hercegovini (7,5%), u tadašnjem beogradskom kotaru (3,1%), inozemstvu (1,6%), užoj Srbiji (0,9%), Crnoj Gori (0,7%), Sloveniji (0,5%), Makedoniji (0,2%), Kosovu (0,1%) dok za 0,02% nije bilo poznato mjesto rođenja. Najveći broj Hrvata u Beogradu zabilježen je 1961. godine kada ih je popisano 35.138. Prema brojnosti isticao se Zemun u kojem su uglavnom živjeli Hrvati starosjedioci 9.720 osoba ili 13% stanovnika zemunske općine (uk. u Zemunu 74.851 st. 1961. g.), a brojniji su još bili u Starom gradu (4.826), Savskom vencu 3.917, Vračaru (3.696), Paliluli (2.654), Zvezdari (2.589), Novom Beogradu 2.470 gdje se slijevao najveći broj useljenika (1981. godine u Novom Beogradu 4.795 Hrvata), Voždovcu (1.856) itd.

I pored relativno značajne zastupljenosti Hrvata u stanovništvu Beograda nisu bili organizirani u nacionalna društva kao u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Zbog nemogućnosti osnivanja manjinskih društava izvan matičnih republika jedini oblik čuvanja nacionalnog identiteta bio je djelomično moguć pod okriljem Crkve gdje je bogoslužje vršeno na hrvatskom jeziku. Međutim, utjecaj Crkve na vjernike u socijalističkoj Jugoslaviji značajno je smanjen. Zbog političkih prilika pod komunističkom vlašću, lošeg položaja Katoličke crkve, veći broj beogradskih Hrvata živio je kao kriptokatolici. Oni su slavili u krugu obitelji kršćanske blagdane, ali svoju vjersku pripadnost nisu iskazivali u javnosti kao što je često bio slučaj i s nacionalnom pripadnošću. Takve prilike utjecale su na njihovu slabu integriranost kao nacionalne zajednice. Broj krštenja koji u razdoblju 1960-ih i 1970-ih počinje opadati indikativan je. Razlog smanjenju broja krštenja treba tražiti u iseljavanju, smanjenoj stopi nataliteta, ali i u udaljavanju od Crkve i njezinog tradicionalnog učenja. Nešto drugačije prilike vladale su u srijemskim dijelovima beogradske aglomeracije, Zemunu i Surčinu, gdje je kod starosjedilačkog hrvatskog stanovništva otprije postojala umreženost preko rodbinstva, susjedstva u lokalnoj zajednici kao i snažnija povezanost s Crkvom.

Demografski regres Hrvata u Beogradu

Popisom 1971. stanovništvo se podijelilo na dvije grupe: stanovništvo koje se nacionalno izjasnilo, i ono koje se nije nacionalno izjasnilo. Kategorija Jugoslaveni našla se u drugoj grupi te je građanima ostavljena mogućnost da se deklariraju Jugoslavenima, iako se takva izjava nije smatrala izjašnjavanjem u pogledu narodnosti ili etničke pripadnosti. Dijelom je takav vid deklariranja na popisima stanovništva bio vid prilagođavanja i mogućnost opstanka u doba promoviranih političkih i socijalnih vrijednosti jugoslavenskoga društva. Porast broja deklariranih Jugoslavena u Beogradu (i u ostatku države) vremenski se podudara sa početkom kritike, raznih pritisaka i na kraju slomom Hrvatskog proljeća i liberalnih nastojanja u drugim dijelovima tadašnje države. Skrivanje hrvatskog podrijetla u javnom životu pojedinci su pokušavali osigurati sigurnost zaposlenja i položaj u društvu. S druge strane jugoslavenstvo je za neke predstavljalo izlaz u nedoumici oko iskazivanja nacionalnog opredjeljenja te su svoj identitet poistovjećivali s proklamiranim državnim i nacionalnim jedinstvom i državnim institucijama, napose Jugoslavenska narodna armija. Stanovništvo Beograda u međupopisnom desetljeću 1961.-1971. razdoblju raste za 366.000 stanovnika, najviše pozitivnom migracijskom bilancom. U tom razdoblju nastavljeno je useljavanje iz svih krajeva tadašnje države, međutim, i pored velikog priljeva novog stanovništva primjetan je pad broja Hrvata prema podacima iz popisa 1971. godine te formiranje brojčano velike kategorije Jugoslavena (92.200). Te godine bilo je 29.354 Hrvata u Beogradu koji su činili 2,5% od ukupno 1.209.360 stanovnika (od toga broja 8.609 živjelo ih je u Zemunu). Trend smanjenja broja deklariranih Hrvata nastavljen je i u narednim desetljećima. Službeno iskazani broj Hrvata u Beogradu 1981. godine (24.015 osoba) bio je manji za 5.000 u odnosu na stanje iz 1971. godine. Nešto veća zastupljenost građana hrvatske nacionalnosti prema općinama bila je u Zemunu (6.275) i u Novom Beogradu (4.795). Također, i dalje raste broj Jugoslavena dio kojih je te godine popisano 162.851 (13,5% ukupnog stanovništva). Navedenoj kategoriji pripadali su oni koji nisu jasno mogli odrediti svoj nacionalni identitet (mješoviti brakovi), te oni s drugim motivima (oblik patriotizma, socijalne promocije i sl.). Generacije rođene u desetljeću nakon Drugog svjetskog rata bile su većinom nositelji duhovnog naslijeđa koje su se prepoznavale kroz identitet socijalističke Jugoslavije. Također, jugoslavenstvom su se takve osobe mogle distancirati od prevladavajućih etničkih odnosa u državi koji su se u tom razdoblju počeli postupno ponovno zaoštravati.

Politička kriza u državi 1980-ih godina, rastući nacionalizam, uspon Slobodana Miloševića u političkoj hijerarhiji kao i pogoršanje društveno-ekonomskih i uopće životnih uvjeta potaknuli su iseljavanje dijela beogradskih Hrvata. Popis stanovništva 1991. godine provodio se u ozračju raspada Jugoslavije i vrlo složene društveno političke situacije. Broj deklariranih Hrvata se smanjio na 16.420. Najviše ih je popisano, gotovo polovica ukupnog broja, u Zemunu (4.138) i Novom Beogradu (3.791) gradskim općinama koje se nalaze na području Srijema. Iste godine se na području grada Beograda 5,4% stanovništva izjasnilo kao Jugoslaveni, od toga broja 36% živjelo ih je u Novom Beogradu i Zemunu, područjima gdje je živio najveći broj Hrvata. Neke procjene govore o puno većem broju Hrvata u Beogradu pred sam raspad SFRJ, i preko 100.000. Budući da se dio Hrvata u popisu 1991. godine (i u prijašnjim popisima stanovništva) izjasnio Jugoslavenima, pripadnicima drugih nacionalnih ili etničkih skupina, ili se nisu izjasnili u smislu nacionalne i etničke pripadnosti nemoguće egzaktno utvrditi tadašnji broj osoba hrvatskog etničkog podrijetla.

Početkom 1990-ih odnosi s matičnom zemljom prestaju, odnosno održavaju se na individualnoj (obiteljskoj) razini što je bio dominantan oblik povezanosti i prije početka rata. Nepriznavanje statusa manjine Hrvatima u Srbiji (SRJ) dodatno je pomogao u smjeni njihovih kadrova u državnim i javnim službama i poduzećima. Stoga su Hrvati u Beogradu i Srbiji ostali bez ikakva utjecaja u strukturama moći u društvu. Pod raznim oblicima pritisaka, pod izravnim ili neizravnim prijetnjama počinje i znatnije iseljavanje Hrvata. Vrijedno je spomenuti slučaj beogradske općine Surčin gdje je jak lokalni identitet "nadvladao" nacionalni pa su pokušaje nasilnog iseljavanja mjesnih Hrvata spriječili mještani uz pomoć policije.

Deklariranih beogradskih Hrvata 2002. godine popisano je 10.381, što je za 6.000 manje u odnosu na 1991. godinu. Depopulacijski trend je zabilježen i 2011. godine kada je popisano 7.752 Hrvata na području beogradske regije. Nešto veći broj preostalih Hrvata bio je u gradskim općinama Zemun 1.411 (2002. godine 2.430 Hrvata) i Novi Beograd 1. 812 (2002. godine 2.520 Hrvata). Razlog njihova regresa je u naslijeđenim nepovoljnim čimbenicima demografskog razvoja iz prethodnih razdoblja (niska razina bio-reprodukcije), suvremeni politički i društveni procesi u Srbiji, iseljavanje prema matičnoj i drugim zemljama, asimilacijski procesi i etnička mimikrija. Liberalizacijom i demokratizacijom srpskog društva nakon 2000-te godine stvara se povoljnija društvena klima pa se osniva više hrvatskih društva: Zajednica Hrvata Zemuna Knjižnica i čitaonica "Ilija Okrugić" osnovana 2002., Društvo hrvatske mladeži Zemuna osnovano 2007. i iste godine Zajednica Hrvata Beograda "Tin Ujević". Zajednica Hrvata Beograda "Tin Ujević" je prva hrvatska udruga koja je osnovana u Beogradu (izvan Zemuna) nakon Hrvatskog kluba koji se ugasio 1942. godine. Zajednica je osnovana 1. X. 2007. sa svrhom povezivanja Hrvata na području Beograda. Predsjednik joj je od osnutka Stipe Ercegović. Društvo organizira književne večeri, likovne izložbe i retrospektive filmova poznatih filmskih redatelja. Međutim, i pored kulturnog organiziranja Hrvati u Beogradu su relativno "nevidljiva" i neprepoznata manjina. Hrvati su još uvijek, uz Albance, manjina spram koje većinski narod kontinuirano ima negativne stereotipe, što rezultira strahom i nesigurnošću te negativno utječe na mogućnost uključivanja većeg broja osoba u javno djelovanje i ostvarivanje nekih zajamčenih manjinskih prava.

Kod Hrvata u Beogradu, u svim gradskim općinama, zapaža se ubrzano starenje stanovništva i nerazmjer u udjelu muškog i ženskog stanovništva. Narušena spolno dobna struktura svakako će se odraziti u budućnosti na negativan prirodan pad i smanjenje njihova broja i udjela u ukupnom stanovništvu grada.

Mario Bara



Pogledajte foto galeriju