HRVATSKO NACIONALNO VIJEĆE U REPUBLICI SRBIJI 18. listopad 2018. godine    


Broj posjeta: 670887






Hrvati u Vojvodini

Uvod

Hrvati u Vojvodini predstavljaju relativno heterogenu manjinsku zajednicu koja zbog različitih povijesnih okolnosti područje današnje Vojvodine nastanjuje u različitim razdobljima, najčešće pod subetničkim imenima, s relativno distinktivnim dijalektološkim značajkama, iako su većinom prevladavali novoštokavski ikavci. Tomu pridonosi i činjenica da su bili sudionici zasebnih povijesnih procesa integracije, kako u suvremenu hrvatsku naciju, tako i unutar sebe. Povijest, pak, Hrvata u Beogradu i središnjoj Srbiji je osobita, tako da tamošnje hrvatsko stanovništvo nije autohtono, već je rezultat uglavnom službenoga i privatnoga doseljenja u jugoslavenskome razdoblju.

Srednji vijek
Tursko razdoblje
Poslijetursko razdoblje
Obnavljanje Srijemske županije
Kolonizacija Hrvata u Banat
Naseljavanja i integracijski procesi u Bačkoj i Srijemu
Društveni i gospodarski život
Hrvatski narodni preporod (Ilirski pokret)
Revolucija 1848./49.
Bachov apsolutizam
Nacionalno-integracijski procesi – zasebni razvoj Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu
Stvaranje južnoslavenske države – oduševljenje i razočarenje
Vrhunac nacionalno-integracijskih procesa
Drugi svjetski rat
Poslijeratno razdoblje
Hrvatsko proljeće
Posljedice sloma liberalnih struja
Raspad Jugoslavije i režim Slobodana Miloševića
U novom tisućljeću

Srednji vijek

Najstarija hrvatska zajednica na području Vojvodine jesu Hrvati u Srijemu koji nastanjuju od doseljenja slavenskih plemena u Podunavlje. U ranom srednjem vijeku Srijem je povremeno u sastavu hrvatske države, a stanovništvo nosi slavensko ime S(c)lavi (obično identificirano pod užim regionalnim imenom, tj. etnonimom) i kao takvo sudjeluje u procesu stapanja s ranijim populacijama u formiranju jedne šire zajednice koja će sebe u kasnijim stoljećima definirati pod hrvatskim imenom. Pored slavenskog imena sve sve češće se koriste i imena Dalmatinci i Iliri kao sinonim za Hrvate, što je bio slučaj i s ostalim hrvatskim skupinama u Podunavlju. U predosmanlijskom razdoblju, veći dio Srijema nalazi se u sastavu Vukovske županije, a područjem su upravljali hrvatski velikaši, feudalci porijeklom iz raznih europskih zemalja i srpski despoti koji su imali u posjedima dijelove Srijema kao feudalna lena ugarskih vladara.

Rane državne veze i položaj Hrvatske u Ugarskoj utjecat će na smjer migracija stanovništva prema južnougarskim županijama. U Bačkoj je pod Arpadovićima (X.-XIV. st.) potvrđena prisutnost Slavena katolika, a broj će im kasnije rasti naseljavanjem hrvatskih skupina iz Bosne i Dalmacije. Njihovo naseljavanje u XIII. stoljeću usko je povezano s križarskim vojnama ugarsko-hrvatskih vladara u Bosni. Kalačko-bački nadbiskup Ugrin (Ugerinus) će tako na povratku iz križarske vojne 1222. naseliti u okolicu Bača veću skupinu katoličkih izbjeglica s područja Usora i Soli koja će povećati stariju slavensku populaciju u većinskom mađarskom okruženju. Među doseljenim stanovništvom djelovali su predstavnici redovničkih zajednica (ivanovci, benediktinci, cisterciti, augustinci, franjevci i dominikanci) koji su trebali suzbijati krivovjerje. Najvažniju ulogu u kasnijim stoljećima među hrvatskim skupinama imat će franjevci provincije Bosne Srebrene.

Tursko razdoblje

Osmanlijski prodori prouzročili su niz prisilnih migracija. Osvojenje istočnohrvatskih područja u Srijemu u prvoj polovici XVI. stoljeća, kojega su do tada većinom nastanjivali Hrvati, Mađari i Srbi, dio srijemskih Hrvata se povukao na zapad i sjever u sigurnije krajeve, dio se islamizirao za vrijeme turske vlasti postupno formirajući novi etnicitet oblikovan religijskim identitetom, a dio se očuvao u manjim skupinama na područjima oko današnjih naselja: Srijemske Mitrovice, Morovića, Rume, Erdevika, Golubinaca, Petrovaradina, Slankamena, Srijemskih Karlovaca i Srijemske Kamenice. Osim na islam, dio Hrvata je u turbulentnim vremenima prešao na kalvinizam (Grgurevci, Srijemski Karlovci, Petrovaradin), a dio na pravoslavlje (Velika Remeta, Manđelos, Voganj, Dobrinci, Golubinci). Tomu su pogodovale osmanlijske vlasti koje su bile snošljivije prema kalvinizmu i pravoslavlju. Katolički svećenici uspjet će vratiti Hrvate kalvine katoličanstvu dijelom za turskog vladanja, a većinu nakon njihova protjerivanja. Hrvatsko neislamizirano katoličko stanovništvo je pod osmanlijskom vlašću živjelo u relativno zatvorenim zajednicama odvojeno svojim socijalnim položajem i vjerom od vladajućeg muslimanskog sloja.

Skupine hrvatskog stanovništva iz Slavonije sele se u Bačku za vrijeme velikaških sukoba pristaša Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje oko prava na ugarsku krunu. Smjer migracija iz Slavonije u Bačku stanovništvo nastavlja tijekom osmanlijskih vojnih pohoda 1530.-1537., tražeći sigurnost na područjima kojima je vlado Ivan Zapolja. Hrvati se naseljavaju u manjim skupinama sve do Tise. Primjerice, prema turskom popisu iz 1546., registrirane su katoličke hrvatske obitelji u Titelu. Nakon kratkotrajnoga mira i smrti Ivana Zapolje, Osmanlije pokreću novi vojni pohod te osvajaju Bačku i velike dijelove Ugarske. Iz druge polovice XVI. stoljeća potječu brojna franjevačka izvješća o većim skupinama Dalmatinaca doseljenih u Banat (uglavnom izbjeglih zbog nasilja lokalnih predstavnika turske vlasti, ali i trgovaca), a u Temišvaru od 1582. djeluje škola za svećenike Dalmatince. Turske vlasti zbog gospodarskih razloga ubrzo rekoloniziraju prostor Podunavlja pa se tako doseljava islamizirano stanovništvo iz Bosne, ali i kršćansko stanovništvo s područja pod njihovom vlašću. Hrvati Bunjevci se već sredinom XVI. stoljeća naseljavaju u Bačku sa šireg područja Dalmacije, zapadne Bosne i Hercegovine (kasnije i iz Like). Masovnije doseljavanje Bunjevaca (Dalmatinaca) u međuriječje Dunava i Tise odvija se pod osmanlijskom vlašću u prvim desetljećima XVII. stoljeća zbog političkih i socijalnih prilika. Porastom broja katolika u Podunavlju, svećenik misionar Šimun Matković 1622. moli da mu se za djelovanje odobre župe Bač i Bunjevci (ovdje župu „Bunjevci" treba shvatiti kao širi prostor koji su naselili Bunjevci, a ne neko određeno naselje). U izvješćima franjevaca Bosne Srebrene spominje se veći broj zaselaka u kojima puk govori «ilirički». Veća bačka naselja u kojima su živjeli Hrvati katolici pod Osmanlijama bila su: Bač, Bukin, Sombor i Bajmok. Mjesne Hrvate (Segedin, Martonoš, Bajmok, Jankovac, Santovo, Sombor, Bereg, Kolut, Monoštor, Bač i Bukin) 1649. obilazi i krizma beogradski biskup, slavonski franjevac Marin Ibrišimović. Skrb o stanovništvu pod Turcima vodili su franjevci Bosne Srebrene, najvećim dijelom iz samostana u Olovu i Gradovrhu. Ta je franjevačka provincija, s mogućnosti djelovanja u Turskom Carstvu, neko vrijeme zauzimala prostor od Dalmacije na jugu, do Budima na sjeveru, Temišvara i Radne na istoku te je kroz dušobrižništvo i prosvjetu vršila svojevrsnu integraciju hrvatskog stanovništva na širokom području. Naime, u granicama svog djelokruga, Bosna Srebrena je obuhvatila najveći broj Hrvata štokavaca (uglavnom ikavaca) te su franjevci razvili iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom (bosančicom i latinicom) i latinskom jeziku.

Najveći selidbeni val u Podunavlje bio je potaknut turskim porazima, njihovim protjerivanjem iz Bačke i dijela Srijema, ali i kršćanskim porazima u Bosni. Iz južne Ugarske i Srijema seli se islamizirano stanovništvo i Turci u Bosnu, a doseljavaju skupine Bunjevaca i Šokaca. Najveći broj Bunjevaca dospio je u trokut Baja-Sombor-Subotica 1687. godine, dok se Šokci (uglavnom s područja Soli) naseljavaju uz obalu Dunava sjeverno i južno od Bača, a u Srijemu u njegov zapadni dio, gdje su s autohtonim Hrvatima prevladali ikavskim govorom. Doseljeno stanovništvo uključilo se u vojne operacije habsburške vojske u Srijemu, Bačkoj i Banatu (bitke kod Slankamena 1691. i Sente 1697.). Uspjesi kršćanskih vojski prisilile su Tursko Carstvo na mir koji je potpisan 1699. u Srijemskim Karlovcima (kapela Gospe od Mira). Jugoistočni Srijem ostao je pod osmanlijskom vlasti, kao i Banat omeđen Morišom i Tisom, do Požarevačkog mira 1718.

Poslijetursko razdoblje

Za vrijeme Rákóczyjevog ustanka (1703.-1711.) kojim se htjelo otrgnuti Ugarsku od austrijske dominacije, Hrvati u Bačkoj se priklanjaju austrijskoj strani što ih svrstava u neprijatelje ustanika. Velik dio stanovništva sklanja se na sigurnija područja sve do Srijema, a nakon prolaska opasnosti dio ih se trajno nastanio u Srijemu (Petrovaradin i okolica). Poslije osmanlijskog napuštanja Srijema, 1737. u Hrtkovce i Nikince se doseljavaju Albanci katolici iz plemena Klimente sa šireg područja Prokletija. Oni su vremenom napustili svoj jezik i kulturu kroatiziravši se u većinski hrvatskom okruženju. Beogradski katolici (dubrovački i bosanski trgovci) predvođeni franjevcima 1739. nastanjuju se u Zemunu, nakon povlačenja austrijske vojske iz Beograda. Na oslobođenim južnougarskim područjima ustrojene su vojne granice, a u krajiški sustav uključuju se Hrvati i Srbi. Intenzivno je doseljavanje iz drugih dijelova vojnih granica, pa u srijemskim naseljima nastaju „šorovi" krajevi s hrvatskim i srpskim graničarima. U Srijemu su nakon turske vlasti obnavljane nekadašnje župe koje su vodili franjevci Bosne Srebrene. Samostan Ilok imao je župe: Ilok, Morović, Mitrovicu, Sot, Gibarac i Ljubu, franjevci iz samostana Petrovaradin su vršili duhovnu pastvu u tvrđi i okolici (Petrovaradinskom Opkopu, tj. današnjem Novom Sadu) te u Zemunu i okolici (samostan od 1752.). Do 1717. u blizini Petrovaradinskog Opkopa nalazilo se naselje Hrvata Šokaca (Croaten Dorf, Pagellum Croaticum) čije se stanovništvo nakon poplave preselilo u Novi Sad (u to vrijeme još uvijek suburbium Petrovaradiniense). U Bačkoj su franjevci djelovali u Baču (franjevci koji su došli iz Gradovrha), zatim Somboru gdje su imali crkvu posvećenu Presvetom Trojstvu i rezidenciju (od 1750. uzdignuta u samostan) te u Subotici. U Subotici su nakon protjerivanja Osmanlija franjevci zauzeli tvrđavu i počeli izgradnju samostana koji je pripao ugarskoj Provinciji Presvetoga Spasitelja. Oko ovih središta franjevci su vodili i okolne župe u naseljima gdje su obitavali Hrvati: Čonoplja, Bođani, Vajska, Plavna, Monoštor, Sonta, Bereg, Kolut itd., zatim veći broj bunjevačkih naselja u okolici Subotice. Od sredine XVIII. stoljeća franjevce, koji su bili srasli s hrvatskim pukom u Podunavlju, počinju postupno potiskivati i zamjenjivati svjetovni svećenici.

Obnavljanje Srijemske županije

Marija Terezija je 1745. rekonstituilrala tri slavonske županije, među kojima i Srijemsku. Prvi župan obnovljene Srijemske županije barun Marko Pejačević poticao je naseljavanje novog stanovništva, među njima i Hrvata, koji su brojčano osnaživali autohtonu hrvatsku zajednicu. Pod upravom županije srijemske bili su samo dijelovi Srijema, odnosno njegova sjeverna polovica u Podunavlju do blizu Petrovaradina. Ostatak Srijema bio je uključen u vojnograničarski sustav sa sjedištem u Petrovaradinu. Krajiška pukovnija obuhvaćala je gradove „vojničke općine" Zemun, Petrovaradin i Srijemske Karlovce, trgovišta Mitrovicu i Stari Slankamen te veći broj sela koja su bila sjedišta krajiških satnija. Radi jačanja krajiškog sustava osnivaju se nova naselja poput Novog Slankamena 1783., a prvi stanovnici su mu Hrvati iz Dalmacije i Like.

Kolonizacija Hrvata u Banat

Brojnije naseljavanje Hrvata u vojvođanskom dijelu Banata odvijalo se od druge polovice XVIII. stoljeća zbog preustroja vojne granice. Do tada od hrvatskih skupina u Banatu žive malobrojni Šokci doseljeni za vrijeme osmanlijske vlasti. Južni Banat (okolicu Pančeva) naselili su štokavci, a središnji većinom kajkavci. Preuređenjem vojne granice pojedini vlastelinski posjedi u Hrvatskoj zamijenjeni su za zemljišta u Banatu. Hrvati ikavski štokavci iz Ličke i Modruške županije, zatim iz okolice Petrinje i Gline oko 1765. naseljavaju u većim skupinama Perlez (u središnjem Banatu), Opavu (Opovo) i Starčevo u tzv. Gornjanski kraj, a u manjim skupinama Borču, Glogonj, Omoljicu i Kovin. Preustroj vojne granice potaknuo je i preseljenje Hrvata kajkavaca u središnji Banat. Odlukom Marije Terezije (1778.) znatni dio posjeda zagrebačkoga biskupa i turopoljskog plemstva trebao je biti ustupljen vojnoj upravi. Nakon dugogodišnjih pregovora postignut je sporazum (1801.) kojim su oštećeni plemići dobili selišta Sarču (danas Sutjeska), Modoš (danas Jaša Tomić) i Biled (u Rumunjskoj). Naselili su se u Neuzini (jedno vrijeme Nezsény, Horváth Neuzina ili Hrvatska Neuzina), Boku (nazivana Horváth Bóka ili Hrvatska Boka) i selište Biled. Hrvati su naselili još i Klariju (dio naselja Hrvatska Klarija, danas Radojevo), Jarkovac, Botoš, Konak (Kanak) i Margiticu (Kismargita danas Banatska Dubica). Jedan dio ovih naseljenika nastanio se u naseljima današnjeg rumunjskog dijela Banata (Hrvatska Keča, Checea Croată). Ukupno je oko 1.000 Hrvata naseljeno na području navedenih sela. Pored zamijenjene zemlje, pridošli plemići dobili su i kmetove iz srpskih, rumunjskih i bugarskih zajednica. Ubrzo (1803.) i treća skupina hrvatskih naseljenika dolazi u Banat. Stanovnici iz triju karaševskih naselja Karašova, Lupaka i Klokotića (rumunjski dio Banata) naselili su se u Karlsdorfu (danas Banatski Karlovac). Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac osnovao 1806. u Boki školu, međutim, hrvatska djeca slabo su je pohađala.

Naseljavanja i integracijski procesi u Bačkoj i Srijemu

Zbog preustroja vojne granice i promjena u njihovu socijalnom položaju u XVIII. stoljeu, dio Hrvata se seli iz Subotice i njezine okolice u Lemeš, Titel i Šajkaš. Tijekom XVIII. i dijelom XIX. stoljeća u krajeve nastanjene Hrvatima, u više kolonizacijskih valova, doseljavaju se njemački i mađarski kolonisti, ali i Slovaci, Rusini, Rumunji itd. Hrvati se paralelno naseljavaju u više valova u srijemske gradove i trgovišta (npr. u Rumi se formira naselje Hrvatski Breg 1805.). Manjih preseljenja Hrvata iz Bačke u Srijem i obratno, zatim iz Slavonije, Like i drugih dijelova Hrvatske na područje današnje Vojvodine bilo je tijekom cijelog XIX. stoljeća. Primjerice, obitelji poznatog književnika Antuna Gustava Matoša (Tovarnik, 1873. - Zagreb, 1914.), te publicista Josipa Andrića (Bukin, 1894. - Zagreb, 1967.) preselile su se iz Bačke u Srijem. Brojčana inferiornost Hrvata u nekim sredinama rezultirala je njihovom postupnom asimilacijom u većinske Mađare i Nijemce koji su ih okruživali, uglavnom tijekom druge polovice XIX. stoljeća. Mađarizaciji su bili izloženi visoki društveni slojevi u Bačkoj među plemstvom, činovništvom, svećenstvom i intelektualnom elitom. Usponom na društvenoj ljestvici, pripadnici navedenih društvenih skupina, često su prihvaćali jezik i kulturu dominantnoga naroda. Međutim, proces asimilacije nikako nije bio jednosmjeran, pa su u sredinama gdje su Hrvati predstavljali većinsko stanovništvo asimilirani pripadnici drugih naroda, npr. albansko katoličko pleme Klimente u Hrtkovcima i Nikincima, Slovaci i Nijemci na području salaških naselja somborske okolice, malobrojni Mađari, Nijemci i Slovaci u Tavankutu, dio Nijemaca u Mitrovici i Petrovaradinu, Mađara u Rumi, Nijemci u banatskom Opovu itd.

Društveni i gospodarski život

U gospodarskom životu položaj Hrvata Bačke, Banata i Srijema bio je različit. Većina ih je obitavala na selu i salašima baveći se poljodjelstvom, dijelom stočarstvom koje je izgubilo nekadašnju ulogu u desetljećima nakon doseljenja hrvatskih skupina u Podunavlje. Raspadom obiteljskih zadruga seljački posjed se usitnjava čime znatni dio seljaštva daljnjim diobama ostaje s neznatnim površinama ili bez njih, a velik udio bezemljašima su bile sluge i nadničari. Vinogradarstvom su se bavili stanovnici subotičke okolice i Hrvati u srijemskim naseljima na padinama Fruške gore. Trgovački i građanski sloj bio je najrazvijeniji u Srijemu, slabije u drugim sredinama. Bilo je i velikih zemljoposjednika naročito među bunjevačkim plemstvom (Rudići, Vojnići, Latinovići, Vidakovići, Piukovići). Sitnog plemstva bilo je dosta u Bačkoj, koje je dobivano za zasluge u ratovima i Banatu među Hrvatima porijeklom iz turopoljskog kraja (Matanovići, Mikšići, Lukinići, Žuneci, Radošević, Bedeković itd.). Sljedeću skupinu činilo je ono plemstvo kojemu su priznate privilegije prema ispravama iz krajeva odakle su doselili (Hrvatsko primorje, Lika, Bosna, Gorski kotar itd.). Plemstvo u Srijemu (do 1848. upisano 185 plemića u Srijemskoj županiji) bilo je većinom stranog porijekla i dijelom hrvatskog koje je zadobilo nove ili se pozivalo na svoje stare plemićke posjede (najveći posjedi: Eltz, Odescalchi, Pejačevići).

Hrvatski narodni preporod (Ilriski pokret)

Tijekom Hrvatskog narodnog preporoda u prvoj polovici XIX. stoljeća s nacionalno svjesnim hrvatskim intelektualcima koji se suprotstavljaju mađarizaciji, kontakte ostvaruje Ilija Okrugić-Srijemac (Srijemski Karlovci, 1827. - Petrovaradin, 1897.). Pisao je pjesničke priloge i povijesne rasprave u Gajevoj Danici i Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj te je djelovao na duhovnom i nacionalnom približavanju Hrvata. Od predstavnika iz Bačke s hrvatskim političkim i kulturnim elitama kontakte ostvaruju braća Vince i Ante Zomborčević iz Subotice, koji su ostali usamljeni u pokušajima povezivanja s preporodnim pokretom. Jezičkom pitanju se, u Srijemskoj županiji, buđenjem hrvatskog i mađarskog nacionalizma poklanjalo sve više pozornosti. Službeni jezik administracije bio je latinski jezik. Politički sukobi zaoštrili su se 1845. s mađarskim nastojanjima da se Srijemska županija pripoji Ugarskoj. Politički krugovi u Zagrebu pomogli su srijemske Hrvate imenovanjem baruna Franje Kulmera velikim županom srijemskim. Kulmer je bio pristaša hrvatskog narodnog preporoda, ali i legitimist spram bečke vlade. U smislu zaključaka Hrvatskog sabora (1847.), uveo je u županiju hrvatski kao službeni jezik nakon raskida odnosa s Ugarskom.

Revolucija 1848./49.

Zbog opasnosti mađarske revolucije za austrijsku supremaciju, Beč je odlučio iskoristiti sukobe Hrvata i drugih naroda s Mađarima. Naime, mađarska revolucija nije priznavala drugim narodima Monarhije prava koja je mađarska elita zahtijevala za sebe (ideja o stvaranju jedinstvene mađarske države i nacije od Karpata do Jadrana). Bečki dvor je na zauzimanje Ljudevita Gaja i Franje Kulmera donio odluku o imenovanju baruna Josipa Jelačića (Petrovaradin, 1801. - Zagreb, 1859.), za hrvatskog bana i vrhovnog zapovjednika hrvatske vojske. Narodna skupština u Zagrebu je također proklamirala Jelačića za bana, a u zahtijevanju naroda tražilo se sjedinjenje hrvatskih zemalja, građanske slobode i ukinuće feudalizma. Time je za Hrvatsku zapravo zatražena samostalnost u odnosu na Ugarsku. Slične zahtjeve postavili su i ugarski Srbi. Mađarska vlada je sasvim odbacila ovakvu koncepciju, na što je Hrvatska prekinula sve veze s Ugarskom, a 25. IV. 1848. Jelačić je izdao proglas kojim se potvrđivalo ukidanje tlake i kmetstva.

Zajednički politički interesi ujedinili su Hrvate i Srbe. Na skupštini u svibnju 1848., Srbi u Srijemskim Karlovcima proglašavaju Srbsku Vojvodinu koja je odmah stupila u politički savez s Trojednom kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Kao problem u hrvatsko-srpskim odnosima postavilo se pitanje Srijema. Hrvatska je zadržala stare županijske vlasti, dok su Srbi imenovali svoje odbore. Tako je nastalo svojevrsno dvovlašće i nadmetanje oko vlasti u Srijemu i Petrovaradinskoj pukovniji. Tijekom srpnja 1848. Jelačić je obišao Srijem kako bi oslabio utjecaj Mađara. Daljnja zaoštravanja rezultirala su prelaskom hrvatske vojske pod carskim barjakom preko rijeke Drave u rat protiv Ugarske u rujnu 1848. Za razliku od drugih Hrvata, bački Hrvati su u revoluciji 1848. i 1849. bili na strani mađarske revolucionarne vlade, dijelom zbog suprotstavljenosti sa srpskim stanovništvom u Bačkoj, dijelom zbog tradicionalne lojalnosti bunjevačkih elita Ugarskoj državi. Priklonivši se Mađarima postali su predmet napada srpskih jedinica, nerijetko pljačkaških. Stradanja bačkih katolika za revolucije opisao je somborski senator Ivan Nepomuk Ambrozović (Sombor, 1789. - Sombor, 1869.) u djelu: Žalostica žalostna Ivana Nep. Ambrozovića, u zomborskoj kralj. varoši penziniratog senatora, bižajućeg od kuće pak do Kalcse, kad su raci-serbianci u medjuboju madžarskom 1848-49. progonili katholike, po njemu istom ispivana u Zomboru god. 1850. Jelačićevih simpatizera ipak je bilo i među bačkim Hrvatima, npr. Ivan Antunović (Kunbaja, 1815. - Kalača, 1888.), Josip Rudić (Subotica, 1792. - 1879.), koji je zbog simpatija prema Jelačiću i Srbima smijenjen s položaja velikoga župana, Vince Zomborčević (Subotica, 1810.-1900.) i Ambrozije Boza Šarčević (Subotica, 1820. - Subotica, 1899.). Veće podrške i simpatija prema Jelačiću, osim izoliranih pojedinaca, nije bilo.

Bachov apsolutizam

Nakon sloma mađarske revolucije Bečki dvor je ustrojio Vojvodstvo Srbiju i Tamiški Banat (1849-1860) kažnjavajući na taj način Mađare za revoluciju. Međutim, zbog načina upravljanja, podčinjenosti Beču, policijske prismotre i ograničavanja sloboda, Vojvodinom nisu bili zadovoljni ni Srbi. Teritorij Vojvodstva bio je sastavljen od Baranje, Bačke, Banata i dijelova Srijema (rumski i iločki kotar). Feudalni ustroj je zamijenjen građansko-administrativnim, a započeo je i razvitak gospodarstva. Bachov apsolutizam (obilježen ograničavanjem sloboda tiska, cenzurom, centralizacijom i germanizacijom) na kratko je odgodio pritiske mađarizacije, zbog nastalih političkih promjena, ali i promjena nastalih u gradskim administrativnim tijelima. U hrvatskim bačkim naseljima zapisnici su vođeni na mjesnoj hrvatskoj ikavici, a umjesto dotadašnjih naziva Dalmatinac ili Ilir sve je češća službena uporaba imena Bunjevac.

Nacionalno-integracijski procesi – zasebni razvoj Hrvata u Bačkoj, Srijemu i Banatu

Nove okolnosti nastaju nakon sloma Bachova apsolutizma, potom obnove ustavnog stanja i sklapanja Austro-ugarske nagodbe 1867., čime naglo jača politička moć Mađara u Monarhiji. Potom je sklopljena 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba kojom su regulirani odnosi između Ugarske i Hrvatske, a napose nadležnosti zemaljske uprave, vjeroispovijedi, prosvjete i pravosuđa. Hrvati u Bačkoj su, iako su mađarski zakoni jamčili jezična prava nemađarskim narodima, bili ponovno izloženi jačem pritisku mađarizacije. Teritorijalno-administrativno odvojeni od hrvatskih zemalja bili su na periferiji procesa u kojima se stvarala moderna hrvatska nacija i jezik. Otežavajuću okolnost je pritom predstavljala stalna zategnutost odnosa između Hrvatske i Ugarske.

I pored svih negativnih preduvjeta javljaju se preporodne aktivnosti u bačkih Hrvata, dijelom kao reakcija na preporode drugih naroda, pod regionalnim subetničkim imenima Bunjevaca i Šokaca. Pokretač pokreta bio je biskup Ivan Antunović i uzak krug njegovih sljedbenika među svećenicima, odvjetnicima i učiteljima. Najprije su pokrenuti pučki kalendari Bunjevački kalendar (1868-1869), Bunjevački i šokački kalendar (1870-1882), istodobno Bunjevačke i šokačke novine (1870-1872), Bunjevačka i šokačka vila (1871-1876), Misečna kronika (1872-1873), Subatički glasnik (1873-1876). Najvažnijima su postale Bunjevačke i šokačke novine i Bunjevačka i šokačka vila u kojima su surađivali predstavnici svećenstva i elite iz raznih hrvatskih krajeva postavši time nadregionalne novine. Novine su objavljivale većinu priloga jezikom zagrebačke filološke škole te su na taj način učinile važan istup u jezičnoj integraciji bačkih Bunjevaca i Šokaca u modernu hrvatsku naciju. Pokret ugarskih Hrvata pomažu mnogi uglednici iz Trojedne Kraljevine poput Ilije Okrugića-Srijemca, Josipa Jurja Strossmayera, Ivana Mažuranića i drugih. Zanimljivo je da je većina pretplatnika novina bila iz Hrvatske, koji su na taj način pomagali pokret. Suradnjom Ilije Okrugića-Srijemca, zatim učitelja Andrije Franka iz banatske Neuzine u Bunjevačkim i šokačkim novinama i Bunjevačkoj i šokačkoj vili, ostvarena je (po prvi puta u povijesti) međusobna suradnja Hrvata iz Bačke, Srijema i Banata, no nije dugo trajala. Ostvareni su kontakti sa sličnim rubnim hrvatskim preporodnim pokretom u Istri, prvim hrvatskim novinama u Istri Našom slogom (1870-1915), koje se javljaju u isto vrijeme kao i Bunjevačke i šokačke novine, i biskupom Jurjem Dobrilom. Preporodni pokret bačkih Hrvata pomagali su i pojedini ugarski Srbi koji su također surađivali u Novinama i Vili. Antunović 1882. izdaje Razpravu o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih koja je dala dodatni prinos u oblikovanju tradicije i identiteta bačkih Hrvata. Iste godine u Somboru je pokrenut tjednik Bunjevac koji je izrijekom Bunjevce i Šokce nazivao ugarskim Hrvatima, ali je bio obilježen kao mađaronski te nije naišao na potporu kod mjesnih Hrvata. Sljedbenik biskupa Antunovića, učitelj Mijo Mandić (Kaćmar, 1857. - Subotica, 1945.), pokrenuo je 1884. list Neven (1884-1914), koji je izlazio u Baji, Somboru i Subotici mijenjajući tijekom povijesti svoju uređivačku politiku i pitanje integracije Bunjevaca u hrvatsku naciju. Udžbenike za ugarske Hrvate izdaju Ivan Mihalović (Baja, 1820. - Baja, 1877.), Ivan Zetović (Sombor, 1846. – Sonta, ?) i Mijo Mandić. Ljudevit Kuzmić (Sombor, 1852. – 1893.) u Somboru izdaje Zomborski pravi bunjevačko-šokački kalendar sa slikama (1882. i 1883.), a Pajo Kujundžić (Subotica, 1859. -1915.) u Subotici kalendar Bunjevačko-šokačku Danicu, poslije preimenovanu u Subotičku Danicu (1884-1914). Prva općenarodna kulturna institucija pokreće se 1878. pod imenom Pučka kasina u Subotici (ime Bunjevačka kasina nije joj bilo dozvoljeno). Ona je uspjela okupiti šire društvene slojeve, a ne samo intelektualce. Prije nje postojala je Kasina u Lemešu (1874.), ali lokalnog značaja. Zbog političkih okolnosti i otežanog institucionalnog djelovanja bački Hrvati nacionalni rad djelomično provode kroz katoličke udruge bez nacionalnog imena u nazivu ali sa snažnim prohrvatskim djelovanjem poput subotičkih Katoličkog kruga (1895.), Katoličkog momačkog društva (1885.), Katoličkog divojačkog društva (1911.).

Ukinućem Vojne krajine, Srijem je 1881. u cijelosti pripojen Hrvatskoj što utječe na buđenje hrvatskog duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik postao je službeni umjesto njemačkog, mađarskog i latinskog. I prije nastalih promjena Hrvati u Srijemu su pokrenuli nakladničku djelatnost osnovavši Hrvatsku katoličku tiskaru u Vukovaru 1878. i pokrenuvši list Sriemski Hrvat: list za politiku, pouku i zabavu. Osim novina tiskara je izdavala knjige i brošure na hrvatskom jeziku. Hrvatske knjige se šire među Hrvate u Srijemu, Bačkoj i Banatu preko Matice hrvatske i Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima, društva koja su imala brojne članove na tim prostorima. Izgradnjom željezničke pruge 1881.-1891. Srijem je od Zemuna preko Mitrovice (proglašena gradom 1881.) i Vinkovaca povezan sa Zagrebom pa jačaju gospodarske veze s ostatkom Hrvatske. Mitrovica u to vrijeme postaje političko i kulturno središte Hrvata u istočnom dijelu Srijema. U njoj se osnivaju Mitrovačka kasina (1880.), preimenovana u Hrvatsku čitaonicu (1891.) zatim Hrvatska građanska i obrtna čitaonica (1886.), a iste godine jedno od najznačajnijih mitrovačkih hrvatskih društava Hrvatsko pjevačko društvo Nada. Hrvatske čitaonice pokrenute su u Petrovaradinu, Rumi, Šidu, Kamenici, Zemunu, Novim Banovcima, Irigu, Slankamenu, Čereviću itd., dok su u Bačkoj čitaonice pokretane pod neutralnim imenima pučkih, katoličkih i iznimno pod bunjevačkim imenom npr. Bajmočka pučka čitaonica (1879.), u Subotici Katolička čitaonica sv. Đurđa (1905.), Katolička čitaonica sv. Roke (1910.), Katolička čitaonica sv. Jurja (1912.), u Baji Bunjevačka kršćanska čitaonica (1910.). Pribjegavalo se neutralnim nazivima jer je korištenje hrvatskog, pa i dotad često zastupljenog dalmatinskog imena za Bunjevce, moglo imati političke konotacije. Neutralna imena društva trebala su svjedočiti vlastima o privrženosti Bunjevaca uz mađarsku državnu misao. Pokrenute su financijske ustanove poput Zemunske hrvatske štedionice (1867.), Hrvatske štedne zadruge u Mitrovici, slično i u Subotici Pučka gazdačka banka (1892.), potom Zemljodilska štedionica (1904.) koja postaje 1912. podružnicom Hrvatske zemaljske banke iz Osijeka te u Bajmoku Bajmočka pučka banka (1914.). U cilju jačanja i osnivanja hrvatskih škola u Mitrovici se pokreće Hrvatska narodna straža (1912.), a u Subotici Bunjevačka školska zadruga (1914.) s različitim uspjesima. Bunjevačka školska zadruga nije niti započela s djelovanjem jer joj nikad nisu odobrena pravila. Iste godine kad je osnovana izbio je rat, a njezin pokretač Pajo Kujundžić sljedeće godine je umro. Srijemski Hrvati pokreću svoje listove Hrvatski branik (1893-1914), Mitrovački glasnik (1912-1913) u Mitrovici i Fruškogorac (1906-1907) u Petorvaradinu, Hrvatski dom u Slankamenu (1902.), zatim veliki broj pjevačkih društava Hrvatsko ratarsko i pjevačko društvo Tomislav, Mitrovica (1910.), u Petrovaradinu Hrvatsko pjevačko društvo Neven, u Beškoj Beščansko pjevačko društvo Concordia, u Srijemskoj Kamenici Hrvatsko pjevačko društvo, u Nikincima Hrvatsko pjevačko društvo Zvonimir, Zemunu Hrvatsko pjevačko društvo Odjek i Hrvatsko obrtničko i trgovačko pjevačko društvo Rodoljub itd. Pored nacionalnih kulturno prosvjetnih udruga u Srijemu, i djelomično u Bačkoj, djelovao je niz karitativnih, strukovnih i sportskih udruga s nacionalnim predznakom (Hrvatski sokol-Hrvatska sokolska župa Jelačić i Hrvatsko rimokatoličko dobrotvorno gospojinsko društvo u Mitrovici, Hrvatsko bolno-potpomagajuće i pogrebno društvo u Srijemskim Karlovcima, Hrvatsko učiteljsko društvo Sloga grada Petrovaradina i Karlovaca, Hrvatski Sokol u Petrovaradinu, Zemunu i dr.). Zbog političkih prilika i teritorijalne pripadnosti Hrvatskoj razumljivo je što se najveći broj hrvatskih društava na prijelazu XIX. na XX. stoljeće nalazio i djelovao u Srijemu. Banatski Hrvati su se zbog svoje udaljenosti od ostalih hrvatskih zajednica i relativno malog broja teže organizirali u udruge. U Starčevu gdje su bili brojniji osnivaju Hrvatsko pjevačko društvo Starčevo (1905.), dok u drugim naseljima djeluju u društvima s ostalim narodima. Hrvati plemićkog porijekla u srednjem Banatu (Boka, Neuzina, Radojevo) svoj identitet čuvali su zatvorenošću prema drugim etničkim zajednicama, prvenstveno zbog očuvanja svog staleškog položaja i vjerskih razlika.

Stvaranje južnoslavenske države – oduševljenje i razočarenje

Preporodne aktivnosti i aktivni rad hrvatskih društava prekinuo je Prvi svjetski rat. Hrvatski branik i Neven prestaju izlaziti, a tijekom rata izlaze provladine subotičke Naše novine. Na različitim bojišnicama, uglavnom istočnim (Galicija, Bukovina), stradalo je više tisuća Hrvata, što je uz iseljavanje u prekooceanske zemlje te asimilaciju u Bačkoj imalo negativne posljedice na ukupno demografsko kretanje hrvatske zajednice. Pri koncu rata većina Hrvata se priklonila ideji stvaranja jugoslavenske države. U studenom 1918. svoje raspoloženje prema nastalim promjenama subotički Hrvati su manifestirali simboličnim postavljanjem hrvatske zastave na gradskoj kući.

Novu državu bački Hrvati su prihvatili oduševljeno očekujući da će u njoj ostvariti sva ona prava koja su im dokidana za vrijeme mađarske vlasti, a proces asimilacije i oslobođenja smatrali su završenim. Međutim, uspostavljena demarkacijska crta razdvajanja u studenom 1918. nije bila i konačna državna granica prema Mađarskoj. Trianonski mirovni ugovor podijelio je Hrvate (Bunjevce i Šokce) graničnom crtom (današnja granica Srbije, odnosno Vojvodine prema Mađarskoj) koja ih je razdvajala na dva dijela, pa je društveni razvoj do tada jedinstvene zajednice tekao odvojeno. Nove vlasti su administrativno organizirale državu u oblasti, potom u banovine mijenjajući granice povijesnih pokrajina s dugoročnim posljedicama (primjerice na Hrvate u Srijemu). Iako su činili veliku većinu slavenskoga stanovništva u sjevernim područjima Bačke, naročito u Subotici s njezinom okolinom, Hrvati su smjenjivani sa svih važnijih položaja u upravi i školstvu. Početno oduševljenje novom državom ubrzo je stišano, a Hrvati su se našli na udaru u političkom, kulturnom i gospodarskom pogledu. Nekadašnja mađarizacija zamijenjena je nametanjem ekavice i ćirilice u školama, promjenom naziva mjesta, imenovanjem Bunjevaca i Šokaca «katoličkim Srbima» ili negiranjem njihove pripadnosti hrvatskom narodu ističući ih kao «četvrto pleme» pored Srba, Hrvata i Slovenaca. Provedbom agrarne reforme i kolonizacije zaobiđeni su domaći bezemljaši, među njima i ne mali broj Hrvata što je dodatno pojačalo nezadovoljstvo novom vlašću. Kolonizacija je organizirana restriktivno za nesrpske narode. Naime, ne uvijek načelno, već prema uvjetima koji su bili postavljeni za ostvarivanje prava na kolonizaciju. Prednost u dobivanju zemlje i kolonizaciji imali su dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci iz ratova od 1875-1918., dok je ostalim narodima raznim ograničenjima onemogućavano pravo na zemlju i kolonizaciju što je u konačnici utjecalo na mijenjanje etničke strukture Bačke, Banata i Srijema. Nakon Prvog svjetskoga rata promjene u svom socijalnom statusu doživljavaju Hrvati s plemićkim titulama (najviše ih je bilo u Bačkoj i srednjem Banatu) zbog društveno-političke orijentacije Kraljevine SHS koja ukida plemićke titule.

Nacionalno svjesni Hrvati su postupno uklonjeni s važnijih mjesta u državnoj službi ili su premještani u druge sredine. S druge strane podupirane su osobe lojalne režimu koje su bili predvodnici u osnivanju udruga s ciljem onemogućavanja integracije bačkih Bunjevaca i Šokaca u hrvatsku naciju. Osnivana su društva (Zemljodilska kasina, Bunjevačka omladinska zajednica, Bunjevačka prosvetna matica, Bunjevačke čitaonice), političke stranke (Zemljodilska stranka), časopisi, kalendari i listovi (Književni sever, Zemljodilski kalendar, Bunjevački kalendar, Narod, Bunjevačke novine, Subotičke novine itd.). Ove akcije nisu bile prihvaćene od puka, a u međuratnom razdoblju su postignule skromne rezultate. Nakon neuspješnih pokušaja integriranja bačkih Bunjevaca i Šokaca u srpsku naciju pod formulom «katoličkih Srba», vlasti će nastojati onemogućiti njihovo približavanje hrvatskom korpusu negirajući im hrvatsko podrijetlo tijekom cijeloga razdoblja postojanja Kraljevine Jugoslavije. Ova akcija neće naići ni na kakav odziv kod Šokaca (zbog teritorijalne naslonjenosti na Hrvatsku i velikog broja Šokaca u Slavoniji s izgrađenom nacionalnom svijesti, također nije bilo elite koja bi se priklanjala potrebama vlasti), dok će pritisak na Bunjevce, ujedno i najbrojniju hrvatsku subetničku skupinu u Bačkoj, rezultirati malim brojem onih koji su prihvatili ideju posebnosti bunjevačkog naroda. Na temelju neunitarnog shvaćenog jugoslavenstva, osnivane su udruge: Bunjevačko omladinsko društvo i Jugoslavensko nacionalno društvo Ivan Antunović u Subotici, Bunjevačko kolo u Somboru, časopis Bunjevačko kolo i kalendari Pravi bunjevački kalendar, Biskupa Ivana Antunovića kalendar, također bez većeg utjecaja u puku.

Vrhunac nacionalno-integracijskih procesa

Ipak, pored svih negativnih preduvjeta za buđenje nacionalne svijesti, ona je upravo u međuratnom periodu doživjela svoj vrhunac kod Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu. Važnu ulogu u tom procesu imala je Katolička crkva i Hrvatski katolički pokret, Hrvatski seljački pokret te veći broj agilnih kulturnih i političkih djelatnika doseljenih iz raznih hrvatskih krajeva. U prvim godinama nakon rata pokrenute su i političke stranke Bunjevačko-šokačka stranka (1924. iz nje se izdvojila Vojvođanska pučka stranka), Hrvatska pučka stranka u Bačkoj (predvodili su je Mihovil Katanec, Ivo Kopilović i Tomo Matković u Subotici i Franjo Skenderović u Tavankutu) koja se ubrzo utopila u Bunjevačko-šokačku stranku, zatim djelovala je većina hrvatskih stranaka u Srijemu koje su postojale i prije 1918. godine i kao najvažnija stranka koja je djelovala među Hrvatima u Bačkoj, Banatu i Srijemu Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića. Zbog svoje kulturne, političke, pa i staleške raslojenosti, među mjesnim Hrvatima hrvatske stranke su postizale razmjerno slabe rezultate, a veći uspjeh ostvarit će HSS tek u godinama pred Drugi svjetski rat. Iznimka je uspješno djelovanje Bunjevačko-šokačke stranke 1920-ih godina kada joj je jedinstven nastup bačko-baranjskih Hrvata osigurao 4 zastupnička mjesta (Blaško Rajić, Vranje Sudarević, Stjepan Vojnić Tunić, Ivan Evetović) u prvom sazivu parlamenta i 3 mjesta nakon izbora 1923. (Blaško Rajić, Vranje Sudarević, Ivan Evetović). Predvodnici političkog organiziranja hrvatske zajednice bili su Josip Vuković – Đido (Bikić, 1889. - Subotica, 1950.) unutar Bunjevačko-šokačke stranke potom i HSS-a u Bačkoj, Petar Gvozdić (Soljani, 1899. - Beograd, 1946.) u Srijemu i Miša Brajac (Starčevo, 1902. -Starčevo, 1990.) u Banatu, također unutar HSS-a.

Osnivanje hrvatskih društava, domova, institucija, novina i dr., bilo je svojevrsno svjedočanstvo jačanja hrvatske svijesti što je bilo dijelom reakcija na pritiske vlasti i osjećaj ugroženosti identiteta. U Mitrovici je osnovano novo Hrvatsko pjevačko društvo Omladina, u Rumi Hrvatsko pjevačko društvo Jedinstvo, Šidu Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo Zajc, u Zemunu Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav (korporativno iz Odjeka i Rodoljuba), Subotici Hrvatsko pjevačko društvo Neven, Sonti Hrvatsko pjevačko društvo Antunović, Bačkom Monoštoru Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Šokac, u Somboru pjevački zbor Hrvatskog kulturnog društva Miroljub, korporativno (Tavankut, Mirgeš, Čikerija) Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Sudarević, pjevačko društvo Javor u Sonti, Zora u Vajskoj, u Starčevu je i nadalje djelovalo lokalno hrvatsko pjevačko društvo, u većini mjesta crkvena pjevačka društava itd. Osnovane su nove čitaonice: u Rumi Hrvatska ratarska čitaonica, u Tavankutu Seljačka čitaonica, Šokačke čitaonice u Baču, Bačkom Monoštoru i Sonti, Narodne knjižnice i čitaonice u Bikovu, Maloj Bosni, Đurđinu, Žedniku itd.; prosvjetna društva: Hrvatsko prosvjetno društvo Neven u Subotici, Hrvatsko kulturno društvo Miroljub u Somboru, Šokačka kasina u Baču; akademske udruge: Hrvatsko akademsko društvo Antunović (1924.) i Hrvatsko akademsko društvo Matija Gubec (1938.) u Subotici, Hrvatsko akademsko društvo Bunjevac (1927.) u Zagrebu; Hrvatski sokol djeluje u većem broju mjesta, kao i ogranci Hrvatskog Radiše, Seljačke sloge, Gospodarske sloge, podružnice sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak (Starčevo, Subotica, Petrovaradin-Novi Sad). Znatni broj hrvatskih pisaca objavljuje u međuratnom razdoblju (Živko Bertić, Mladen Barbarić, Josip Andrić, Petar Pekić, Marko Čović, Aleksa Kokić, Ive Prćić i dr.), a nastaju i prve sinteze povijesti Hrvata na području Bačke, Baranje i Banata (Petar Pekić, Povijest Hrvata u Vojvodini, Zagreb, 1930.).

Subotica kao grad s najvećim brojem Hrvata objedinjuje niz društava unutar Hrvatske kulturne zajednice i Matice subotičke i afirmira se kao kulturno, političko i vjersko središte bačkih Hrvata, ulogu kakvu je za srijemske Hrvate imala Mitrovica, a banatske Starčevo. Većinu kulturnih i političkih aktivnosti banatskih Hrvata predvodio je agilni Mišo Brajac koji je sa suradnicima u Starčevu pokrenuo ogranke Hrvatske seljačke stranke, Seljačke sloge, Gospodarske sloge i ogranak Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Također, poticao je organiziranje Hrvata i u drugim banatskim naseljima.

Od najutjecajnijih hrvatskih glasila u međuratnom razdoblju bili su Neven, Hrvatske novine, Subotičke novine, časopis Klasje naših ravni, kalendar Subotička Danica (izlazili u Subotici), a u Srijemu listovi koji su izlazili u Vukovaru i Vinkovcima Hrvatski branik, Srijemski Hrvat, Hrvatska riječ, Nova hrvatska riječ i dr. Osim političkih, prosvjetnih, gospodarskih i vjerskih, u Subotici je izlazio satirički list Bunjevačko žackalo (u Mitrovici je prije Prvog svjetskog rata izlazio sadržajem sličan list «za satiru i humor» Knut 1904-1906). Druge sredine imale su simboličku nakladničku djelatnost, primjerice u Somboru je izlazio list Danica (1934.) na lokalnom hrvatskom dijalektu. Hrvatski domovi osnovani su u Mitrovici, Kukujevcima, Subotici, Somboru, Tavankutu, Šebešiću, Đurđinu itd. Pored domova s ekskluzivno hrvatskim imenom postojali su i katolički domovi u većini mjesta gdje su se pored Hrvata okupljali i drugi katolici. Iznimno važnu ulogu u očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta Hrvata imala je Katolička crkva i Hrvatski katolički pokret, koji nakon atentata u beogradskoj Skupštini 1928. sve više podržava hrvatske nacionaliste (do tada uglavnom jugoslavenski opredijeljen). Zbog otpora «liberalnim» idejama koje nisu bile u skladu s temeljnim kršćanskim vrijednostima, te potrebe kristijanizacije društva, razvio se Hrvatski katolički pokret. Bio je osnovan kao laička organizacija okupljajući srednjoškolske đake, studente, ali i radništvo, seljaštvo, općenito sve društvene slojeve. Značajka pokreta je u tome što je nastao «odozdo», od samih vjernika. Drugi važan katolički pokret Katolička akcija, nastao je «odozgo» enciklikom 1922. Svoju zadaću u promicanju kršćanskih vrijednosti u hrvatskoj zajednici pokret/i (HKP i KA) provodili su preko tiska (Katolički nauk, Hrvatske novine, Subotičke novine, časopis Kolo mladeži te većeg broja listova i časopisa koji su tiskani u Hrvatskoj i BiH), obrazovanja (brojna predavanja), ali i uz pomoć ostalih aktivnosti (npr. tjelovježbe Hrvatski katolički orao s muškim i ženskim ograncima). Oba katolička pokreta djelovala su snažno na nacionalno sazrijevanje hrvatske srednjoškolske i sveučilišne mladeži u duhu kršćanskih načela. U međuratnom periodu djeluju Bačko okružje križara, Đačko križarsko bratstvo, Đačko križarsko sestrinstvo, Radničko križarsko bratstvo, Križarsko sestrinstvo Bunjevka, te brojna druga križarska bratstva i sestrinstva po raznim mjestima. Inicijatori organiziranja bili su istaknuti svećenici poput Lajče Budanovića (kasnije biskup), Blaška Rajića, Antuna Skenderovića (iz Bačke), Matije Manjarića (iz Mitrovice), Augustina Wolfa (iz Zemuna) zatim mlađih svećenika Ivana Beneša, Alekse Kokića, Ivana Kujundžića (iz Bačke), laika intelektualca Josipa Andrića (porijeklom iz Bukina), Stjepana Barića (porijeklom iz Zemuna), Matije Belića (porijeklom iz Mitrovice) te mladeži, đaka i sveučilištaraca poput Mare Čović, Tone Kujundžić, Ante Sekulića, Vojislava Pešuta, Alojzija Poljakovića, i drugih.

Vjerski život Hrvata u Bačkoj, Banatu i Srijemu oduvijek je bio bogat. Pored brojnih katoličkih udruga, vidljive, čvrste povezanosti crkve i puka, još jedan vid vjerskog života ima dugu tradiciju u Podunavlju, hodočašćenje i njegovanje Marijinog kulta. Osobito se štuje «Crna Gospa» iz subotičkog franjevačkog samostana, rado se hodočasti na marijansko svetište na Bunariću kod Subotice, zatim svetište Radosne Gospe u Baču, «Tekije» kod Petrovaradina, Doroslovo, u Aljmaš kod Osijeka, a do 1918. često se hodočastilo u Jud (mađ. Máriagyűd) kod Harkánya i bajsku Vodicu u Mađarskoj.

Podjednako važan, ali s drugih pozicija u početku suprotstavljen političkom krilu HKP-a, djelovao je Hrvatski seljački pokret (HSP) učenjem o vrijednosti pučke kulture, seljaštvu kao čuvaru nacionalnog identiteta s ciljem da njeguje narodnu autohtonu kulturu i prosvjećuje seljaštvo koje je trebalo, pored političkog života, postati subjektom u kulturnom stvaralaštvu. Svoj najveći utjecaj, tada već dominantno nacionalni pokret, ostvario je koncem tridesetih godina XX. st. koristeći vanjskopolitičke okolnosti za ostvarenje hrvatske autonomije u koju se pokušalo uključiti dijelove Bačke i Srijema većinski naseljene Hrvatima. U sastav Banovine Hrvatske ušli su dijelovi Srijema s granicama kotareva Ilok i Šid. U jugoslavenskoj državi zasluga je HSP što je stao u obranu hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca i Šokaca pred srpskim nacionalizmom, ali i u kulturnoj i političkoj integraciji hrvatskih zajednica Bačke, Banata i Srijema s maticom. Kako granice Banovine Hrvatske nisu smatrane definitivnima, zaoštreno je i hrvatsko pitanje na spornim područjima. Dolazilo je i do incidentnih situacija kada se prijetilo nasiljem i sukobima. Naime, u Subotici je 1940. otkazan veliki hrvatski kulturni sabor nakon prijetnja Srpskog kulturnog kluba da će u slučaju njegova održavanja posegnuti za oružjem. Društveno političke prilike oslikavale su se i u sportu pa su hrvatski nogometni klubovi odlučili istupiti iz Jugoslavenskog nogometnog saveza i oformiti hrvatsku nogometnu ligu, a u tome je odlučio sudjelovati i nogometni klub Bačka iz Subotice (od 1939. nosi ime Hrvatski športski klub Bačka). Ubrzo je oformljen i hrvatski nogometni podsavez u Bačkoj u kojem su se natjecali klubovi iz hrvatskih mjesta. Subotički športski list tih godina također piše s prohrvatskih pozicija. Hrvati porijeklom iz Bačke i Srijema nastanjeni u Zagrebu tridesetih godina XX. st. organizirali su se u zavičajna društva: Društvo bačkih Hrvata (1938. u početku kao ogranak Hrvatske kulturne zajednice iz Subotice), Hrvatska slavonska i srijemska čitaonica (1938.), Društvo Srijemaca (1932.) Športsko društvo Srijemac (1932.). Navedena društva bila su naročito aktiva u animiranju i senzibiliziranju hrvatske javnosti na probleme Hrvata u Dunavskoj banovini u godinama pred Drugi svjetski rat. Tijekom međuratnog perioda postupno se stvara građanski sloj kod Hrvata u Bačkoj koji su do tada u velikom broju živjeli ruralnim načinom života, pa i u gradskim središtima Subotici i Somboru. Dio hrvatskog radništva i nadničara bio je uključen u komunistički radnički pokret, od samog njegova nastanka. Ovome pokretu pokušao se suprotstaviti Hrvatski radnički savez (ali i drugi radnički savezi različitih političkih, nacionalnih i ideoloških orijentacija) s namjerom da radništvo stave pod svoj utjecaj. Pored Srijema, Hrvatski radnički savez djelovat će još u bačkim selima Vajskoj i Bođanima, organizirajući kudeljarske radnike.

Drugi svjetski rat

Nakon travnja 1941. Bačku zaposjeda Mađarska, Srijem NDH, a Banat dolazi pod njemačku okupacijsku upravu koja je bila povjerena tamošnjoj njemačkoj etničkoj zajednici. Dio bačkih intelektualaca i studenata preselio se u Hrvatsku, uglavnom u Zagreb gdje okupljeni u Društvu bačkih Hrvata, obnavljaju izlaženje časopisa Klasje naših ravni. Biskupa Lajču Budanovića i Blaška Rajića, duhovne vođe bačkih Hrvata, mađarske vlasti su internirale izvan Subotice. Pojedinci od prije skloni beogradskom režimu izbjegli su u Srbiju (Albe Kuntić, Martin Matić i dr.). Zbog ratnih prilika djelovanje hrvatskih društava svedeno je na simboličku razinu, iako ona uglavnom nisu zabranjivana. Radom aktivnih društava koordinirala je Hrvatska kulturna zajednica, a obnovljena je i suradnja s Bunjevcima i Šokcima iz Bajskog trokuta. Mađarske vlasti su nastavile nekadašnju politiku poticanja bunjevačke samosvojnosti te se pokušalo s osnivanjem promađarskog Bunjevačko šokačkog kulturnog saveza pod Grgom Vukovićem koji je u Somboru izdavao Naše novine i Naš kalendar, ali je to onemogućila skupina nacionalno svjesnih Hrvata okupljena oko somborskog HKD Miroljub ograđujući se od Vukovića i njegovih sljedbenika. Niti mađarskim crkvenim krugovima nije odgovarala integracija Bunjevaca i Šokaca u hrvatski narod, čemu svjedoči knjiga franjevca Bernardina Unyija o povijesti Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca (Sokácok-bunyevácok és a bosnyák ferencesek története, Budapest, 1947.) u kojoj negira njihovu pripadnost hrvatskome narodu.

Srpske dobrovoljce kolonizirane u međuratnom periodu u Srijemu ustaške vlasti protjeruju naseljavajući Hrvate iz siromašnih i pasivnih krajeva, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Represivni aparat koje su nove vlasti uvele prema Srbima, Židovima, komunistima, lijevim HSS-ovcima i svim neistomišljenicima, ubrzo je pokazao pravo lice NDH pa su se kod dijela Hrvata, koji je u početku pozdravio stvaranje hrvatske države, brzo rasplinuo početni optimizam. Stoga je bilo sve primjetnije dezertiranje iz domobranstva i prelaženje u partizane. Kod Hrvata u Bačkoj antifašistički pokret imao je pretežito nacionalni karakter. Još se za vrijeme mađarske okupacije dio nekadašnjih HSS-ovaca odlučio na priključenje partizanima i pomaganje NOP-a. U završnim ratnim operacijama (Batinska bitka, Srijemski front) stradava veći broj unovačenih mladića.

Nakon povlačenja njemačke vojske, domobranskih i ustaških formacija iz Srijema, u prvim tjednima stradavaju ugledniji Hrvati koji su zauzimali položaje u gradskim i općinskim vlastima, ali i obični građani (često bez ikakvog suđenja) pod optužbama za suradnju i pomaganje okupatora. Hrvati koje su kolonizirale vlasti NDH protjerivani su, pa i oni koji su tijekom rata prišli antifašističkom pokretu. Njemačka zajednica se tijekom 1944. godine velikim dijelom povukla s njemačkom vojskom, a ostali su pod teretom kolektivne krivnje iseljavani sve do 1950-tih godina.

Poslijeratno razdoblje

Ponovnim razgraničenjem ustanovljena je nekadašnja trianonska granica prema Mađarskoj, iako je bilo pokušaja Hrvata iz Bajskog trokuta da privoli jugoslavensko komunističko vodstvo da se zauzme za njih. U unutarnjem razgraničenju područje Bačke i Srijema izazvalo je sporenje hrvatskih i srpskih komunista te razbuktavanje teritorijalnih aspiracija i pored proklamiranog bratstva i jedinstva. Na područjima na kojima su živjele hrvatske zajednice Bačka, Banat i istočni Srijem oformljena je autonomna pokrajina Vojvodina kao politička jedinica u sastavu Federalne Republike Srbije, a njezine granice ustanovila je tzv. Đilasova komisija. Hrvatima, kao drugoj slavenskoj skupini po brojnosti poslije Srba, jamčen je nesmetan kulturni i nacionalni razvitak, te su od partijskog vodstva onemogućeni nekadašnji pokušaji osporavanja hrvatstva Bunjevaca. Komunističke vlasti u početku su dopuštale djelovanje obnovljene Seljačke sloge i Hrvatske republikanske seljačke stranke koja se pozivala na ideje utemeljitelja seljačkoga pokreta. Međutim, HRSS i Seljačka sloga bile su temeljito izmijenjene, a njihov rad i ideje prilagođene novim vlastima. Jugoslavenska vlada je u kolovozu 1945. donijela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji koja je provedena tijekom 1945. i 1946., a imala je više ciljeva: ekonomskih, političkih i demografskih. Za područje Vojvodine planirana je savezna kolonizacija prema kojoj je svaka od federalnih republika dobivala određene kvote s kojima je sudjelovala u njoj. Većina molba za kolonizaciju iz Hrvatske dolazila je iz Like i Korduna, a manjim dijelom iz Dalmacije što je pored političkih okolnosti utjecalo na omjer naseljenih Srba odnosno Hrvata. U konačnici su većinu kolonista činili Srbi iz Srbije, Hrvatske i BiH, čineći preko 70% od ukupnog broja kolonista. Posljedice su bile trajno izmijenjena etnička struktura pokrajine. Većina dalmatinskih Hrvata kolonizirana je u Stanišiću (oko 2500) i u manjem broju Riđici (oko 500). U tim selima od prije je živio manji broj bunjevačkih Hrvata porijeklom iz Gare i Kaćmara u susjednoj Mađarskoj. Naseljenici su dolazili iz sela s područja Šibenika, Trogira, Zadra, Splita, Metkovića, Sinja, Vrlike, Drniša, Benkovca te drugih kopnenih dijelova Dalmacije i otoka. Pojedine obitelji iz ovih krajeva Dalmacije naseljene su u Sivcu, u banatskom selu Gudurica i većim gradovima Vojvodine, a članovi gardijskih jedinica po Srijemu. Ukupni broj naseljenih Hrvata iz Dalmacije može se procijeniti na 4.000. Iz ostalih dijelova Hrvatske (Gorski Kotar) i Bosne i Hercegovine tijekom kolonizacije naselio se nešto manji broj Hrvata u Petrovaradin, Bešku, Lemeš i dr. Životna očekivanja, nerazmjer između obećanja prije kolonizacije te stanja u mjestima doseljenja kao i teško privikavanje na klimatske i uopće životne uvjete rezultirao je da se značajan broj obitelji Primoraca vratio u svoj zavičaj nedugo nakon kolonizacije.

Nekadašnji utjecaj na nacionalni razvitak koji je Crkva imala u novim političkim i društvenim prilikama znatno se smanjio. U sklopu šireg razračunavanja vlasti s Crkvom i križarima, u Subotici je 1948. osuđeno 27 katoličkih aktivista i svećenika na višegodišnje zatvorske kazne (Ivan Kujundžić, Vojislav Pešut, Alojzije Poljaković, Mara Čović, Tome Vukmanov i dr.) pod optužbom da pripadaju «ustaško-križarskoj teroristickoj organizaciji». Krupne društvene promjene (kolektivizacija, agrarna reforma, kolonizacija, urbanizacija) naročito su se odrazile na bunjevačke Hrvate čiji su se veliki zemljišni posjedi našli na udaru agrarne reforme. Međutim, dio dotadašnje sirotinje, bezemljaša među Hrvatima po selima prvi puta je došla u posjed zemlje.

Još tijekom rata pokrenut je list Radio vijesti (izlazile na latinici ijekavicom i ćirilicom na ekavici) koji će zamijeniti list Slobodna Vojvodina (tiskan i na hrvatskom jeziku). Konačno, u kolovozu 1945. formira se dnevni list Hrvatska riječ u Subotici. Period neposredno nakon rata bio je obilježen proklamiranom ravnopravnošću pa se nastavlja rad nekih hrvatskih institucija i društava ili se osnivanju nova, uglavnom u Bačkoj (Matica subotička, Bunjevačko momačko kolo, Pučka kasina, Hrvatsko kulturno društvo u Subotici, Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Matija Gubec u Tavankutu, Hrvatski prosvjetni dom u Somboru, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo August Šenoa u Čonoplji, Hrvatski kulturni dom u Beregu, Seljačka sloga u Baču). S druge strane, odnos prema Hrvatima u Srijemu bio je rigidniji; ukidaju se hrvatska društva i oduzimaju prostori društava (npr. Hrvatski dom u Mitrovici). Na području Subotice i okolnih hrvatskih sela pokrenuta je nastava na hrvatskom, osnovan je časopis Rukovet i Hrvatsko narodno kazalište u Subotici. Vodeću ulogu u hrvatskoj zajednici imali su uglavnom pojedinci iz prijeratne lijevo i projugoslavenski orijentirane mladeži (npr. Balint Vujkov, Matija Poljaković, Antun Vojnić Purčar, Blaško Vojnić Hajduk, Marko Peić) te pripadnici i simpatizeri partizanskog pokreta poput Geze Tikvickog, Lajče Jaramazovića i drugih. Početkom 1947. Hrvatsko kulturno društvo u Subotici izdalo je svoj časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja Njiva, čije je daljnje izlaženje nakon prvog i jedinog broja onemogućeno, a veze s Hrvatskom u sljedećim godinama slabe. Tome je doprinijelo, pored političkih prilika, i iseljavanje jednog broja intelektualaca u Hrvatsku. Sredinom pedesetih godina ukidaju se hrvatska društva ili ekaviziraju njihovi nazivi u sklopu afirmiranja ideje socijalističkog jugoslavenstva. Ukidanje manjinskih institucija i društava jugoslavenskih naroda izvan matičnih republika provedeno je i u ostalim federalnim jedinicama. Cijelo desetljeće (1960-tih) bilo je ograničeno na djelovanje Crkve, nekih društava (Vladimir Nazor u Somboru i Matija Gubec u Tavankutu) koja su nastavila djelovati u hrvatskom duhu te pojedinih pisaca koji objavljuju na hrvatskom (Juraj Lončarević, Balint Vujkov, Ante Jakšić, Mara Švel-Garmišek, Ante Sekulić, Lazar Merković, Matija Poljaković, Jakov Kopilović, Miroslav Slavko Mađer i dr.). Važno je napomenuti da je znatni broj pisaca porijeklom iz Vojvodine objavljivao, a nerijetko i živio, u Hrvatskoj. Gospodarski i obrazovni centri u Vojvodini privukli su 1950-tih i 60-tih migrante iz raznih dijelova države, među njima i Hrvate, uglavnom iz BiH. Riječ je o siromašnom, ali radno sposobnom i reprodukcijski vitalnom stanovništvu, koje je pozitivno djelovalo na ukupno kretanje broja Hrvata. Prema službenim podacima popisa iz 1961. godine, Hrvata u Vojvodini bilo je 145.341, koji su činili 7,8% stanovništva pokrajine što je najviši udio Hrvata od 1945. do danas. Nakon toga svaki sljedeći popis bilježio je naglo smanjenje udjela Hrvata u ukupnom stanovništvu Vojvodine. Poratno razdoblje bilo je obilježeno i pojačanim useljavanjem seoskog stanovništva u gradove. Depopulaciji su naročito bila izložena salaška naselja (neka u cjelosti zamiru) jer se stanovništvo zbog prometne izoliranosti, nedostatka komunalne infrastrukture i kulturnih sadržaja uz podređen društveni položaj seljaka trajno iseljavalo, dijelom u veća okolna sela, dijelom u gradove. Međutim, uz stvorene političke pretpostavke za ekonomski razvitak koji je poticala država vršila se i modernizacija sela koja se ogledala u elektrifikaciji, izgradnji cestovne i komunalne infrastrukture.

Hrvatsko proljeće

Mogućnosti koje su se stvorile liberalizacijom u ekonomskom i političkom životu Jugoslavije koncem šezdesetih pozitivno su utjecale na hrvatsku zajednicu pa se ponovno pokreće Dužijanca, žetvena svečanost u Subotici 1968. (s 3.000 sudionika), koju je pratilo blizu 100.000 ljudi iz Subotice i šire okolice. Nedugo nakon Dužijance javlja se ideja osnivanja ogranka Matice hrvatske, a taj su pokušaj unaprijed osuđivali beogradski novinari koji su cijelu akciju negativno prikazali javnosti. Osudi se u jednom svom govoru pridružio Josip Broz-Tito. Zbog raznih pritisaka odlučeno je da se umjesto ogranka Matice hrvatske u Subotici osnuje Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Bunjevačko kolo (1970). Koncem 60-tih i početkom 70-tih hrvatski književnici iz Vojvodine objavljuju veći broj djela, među njima antologije proze i poezije Geze Kikića u Zagrebu. KUD Matija Gubec gostuje u Hrvatskoj i promovira kulturno stvaralaštvo bunjevačkih Hrvata, u Subotici se 1971. postavlja poprsje Ambrozija Šarčevića, rad Ivana Meštrovića, časopis Rukovet ponovno izlazi u hrvatskom duhu, pokreće se kalendar Subotička Danica, ali će ubrzo biti zabranjen, i to već 1972. godine.

Posljedice sloma liberalnih struja

Slomom Hrvatskog proljeća dolazi do vala smjena većeg broja kulturnih i političkih djelatnika s utjecajnih položaja u društvu te otpuštanja s posla, poslije čega će se više od stotinu njih nastaniti u Hrvatskoj zbog nemogućnosti egzistencije u Vojvodini. Kaznenim osudama intelektualaca Jurja Lončarevića, Ante Sekulića, Bele Gabrića i Grge Bačlije ponovno zamire nakratko probuđeno hrvatstvo u pokrajini. Na očuvanju hrvatske svijesti jedino je djelovala, u skladu sa svojim mogućnostima, Katolička crkva. Pod okriljem Crkve, na hrvatskom jeziku, 1978. godine bit će pokrenut vjersko-informativni list Bačko klasje te ponovno, 1984. godine, kalendar Subotička Danica.

Nekoliko desetljeća slabih veza s Hrvatskom, bez vlastitih glasila te škola na hrvatskom jeziku, rezultiralo je postupnom ekavizacijom govora mlađih generacija Hrvata u Vojvodini. Proces gubljenja hrvatskih govora u Vojvodini započet u Kraljevini Jugoslaviji, napredovao je brzo pa se kajkavski dijalekt Hrvata u srednjem Banatu već odavno izgubio ili se tek fragmentarno koristi, dok se ikavica (bunjevačka, odnosno šokačka) očuvala na selima i salaškim naseljima, uglavnom u starijih osoba koje ju koriste u svakodnevnoj komunikaciji. Nešto ikavskih i čakavskih elemenata očuvalo se u govoru starijih osoba, dalmatinskih kolonista. Izvorni hrvatski dijalekti kao važno identitetsko obilježje vojvođanskih Hrvata brzo su izgubili društveni prestiž zbog niza razloga (sustav obrazovanja, nedostatak medija koji bi njegovao dijalektalne govore, poistovjećivanje dijalekata sa seoskim i salaškim sredinama, politički odnos/i većinskog i manjinskog naroda itd.).

Raspad Jugoslavije i režim Slobodana Miloševića

Jugoslavenska politička kriza koncem 1980-ih godina, koju je prouzročilo tadašnje čvrstorukaško vodstvo Saveza komunista Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem kroz prekompoziciju moći na federalnoj razini i pokušaj prekrajanja međurepubličkih granica, rezultirala je raspadom Jugoslavije i formiranjem novih samostalnih nacionalnih država. Tako su Hrvati u Vojvodini i Srbiji došli u položaj nepriznate manjine, što je politički i gospodarski značilo i smjenu njihovih kadrova u državnim i javnim službama te poduzećima, kao i isključenje iz procesa privatizacije. No, najteže su bile posljedice rata u Hrvatskoj 1991.-1995.: Hrvati su prisilno novačeni u pričuvne postrojbe JNA koje su djelovale u istočnoj Hrvatskoj u jesen 1991. kada je poginulo na desetine unovačenih; u Srijemu su pod pritiscima i zastrašivanjima Srpske radikalne stranke (čijem se čelniku sudi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju za zločine nad hrvatskim stanovništvom u Srijemu) te izbjeglog srpskog stanovništva iz Hrvatske nakon vojnih poraza u jesen 1991. i u kasno proljeće i ljeto 1995. Hrvati fizički protjerivani iz srijemskih sela, a a etnički motiviranoga nasilja bilo je i u drugim dijelovima Vojvodine i Srbije; minirane su katoličke crkve u Vojvodini itd. Devedesetih je godina broj Hrvata u Srbiji smanjen za 40.000., s najtežim posljedicama u Srijemu.

No, unatoč autokratskome i nacionalističkome režimu Slobodana Miloševića, u to vrijeme dolazi do reafirmacije hrvatske svijesti: već 1990. osniva se politička stranka Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, kulturnim društvima vraćaju se hrvatski predznaci (Matija Gubec iz Tavankuta 1991., Bunjevačko kolo iz Subotice 1995.), pokreću se hrvatski listovi i časopisi (u Subotici Zbornik Ivan Antunović i Glas ravnice 1990., Žig 1994., Klasje naših ravni 1995.; u Somboru Miroljub 1998.), objavljuju se knjige na hrvatskom književnom jeziku i ikavskome dijalektu; u Subotici je 1993. uveden hrvatski jezik u službenu uporabu; osnivaju se nove udruge (Hrvatski kulturni centar Srijem u Srijemskoj Mitrovici 1997., Hrvatsko akademsko društvo u Subotici 1998.), političke stranke (Hrvatski narodni savez 1998.), na Radio Subotici započinje rad uredništvo na hrvatskom jeziku (1998.) itd.

Međutim, dio hrvatskoga stanovništa u to vrijeme pribjegava i nacionalnoj mimikriji i asimilaciji, deklarirajući se različitim regionalnim ili nadnacionalnim imenima ili čak otvorenoj asimilaciji, iz različitih pobuda (fizički strah, ekonomska egzistencija, politički pritisci, nacionalna dezorijentiranost uslijed nedovršenih nacionalno-integracijskih procesa, mješoviti brakovi i sl.).

U novom tisućljeću

Konačni slom autokratskoga režima Slobodana Miloševića 5. listopada 2000. godine otvorio je nove povijesne mogućnosti i za Hrvate u Srbiji. Hrvati su priznati kao nacionalna manjina, Srbija je ratificirala međunarodne sporazume o manjinskim pravima, a s Hrvatskom je sklopila i bilateralni sporazum o zaštiti manjina (2004.). Ubrzo nakon Mađara, Hrvati su bili druga nacionalna manjina koja je izabrala svoju manjinsku samoupravu – Hrvatsko naconalno vijeće (2002.), započelo je školovanje na hrvatskom jeziku i izučavanje fakultativnog predmeta Hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture (2002.), iz proračuna se financira tjednik Hrvatska riječ (2003.), sve je više hrvatskih tiskovina, mnoga kulturna društva vraćaju hrvatski predznak ili se osnivaju nova pa danas u Vojvodini i Beogradu djeluje četrdesetak hrvatskih udruga, osnovan je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata 2008., hrvatski je jezik u službenoj uporabi i u više vojvođanskih sela a od 2009. i u pokrajinskim tijelima, od 2010. na Radio televiziji Vojvodine prikazuje se i TV dnevnik na hrvatskom jeziku, Međuvladin mješoviti odbor za praćenje provođenja Sporazuma o zaštiti manjina između Srbije i Hrvatske od 2009. godine intenzivirao je rad itd.

Međutim, unatoč znatnom poboljšanju položaja Hrvata, u praksi ima još poteškoća oko implementiranja proklamiranog (osobito u obrazovanju), odnose između dvaju država opterećuje tzv. bunjevačko pitanje, neriješeno je i pitanje izravnog parlamentarnog zastupstva Hrvata u skupštini Srbije, razmjerno sudjelovanje Hrvata u državnim i javnim službama daleko je od poželjnoga, a teška gospodarska situacija ima reprekusije i na ostvarivanje manjinskih prava.

Istodobno, Hrvati su, poslije Albanaca, na vrhu tablice negativnih nacionalnih stereotipa, u manjim mjestima i u mjestima gdje su Hrvati u znatnoj manjini povremeno se i dalje evidentiraju slučajevi fizičkih prijetnji i diskriminacije, nisu rijetki ni masovniji antihrvatski ispadi, osobito na sportskim natjecanjima, a jedan od primjera bilo je paljenje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu 2008. Takvi incidenti se izravno odražavaju na dinamiku diplomatskih odnosa Hrvatske i Srbije, a posljedično i na hrvatsku manjinsku zajednicu.

Obrazovanje na hrvatskom jeziku najzastupljenije je u gradu Subotici i okolici, znatno manje u drugim područjima Pokrajine gdje žive Hrvati. Kada je riječ o visokom obrazovanju, na visokoškolskim ustanovama ne postoji lektorat za hrvatski jezik ili katedra za hrvatski jezik i književnost, što druge manjine imaju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Hrvati u Srbiji su postigli da je hrvatski jedan od šest službenih jezika u ustanovama Autonomne Pokrajine Vojvodine gdje djeluje i prevoditelj za hrvatski jezik u okviru Službe za prevodilačke poslove. Hrvatski je službeni jezik na području Grada Subotice, zatim u selima Stara Bingula u općini Srijemska Mitrovica, Sonta u općini Apatin, Monoštor i Bereg na području Grada Sombora, te Sot i Batrovci u općini Šid. Službena uporaba značajnije je zaživjela tek u Subotici, dok je u drugim područjima nerijetko riječ o uvođenju latiničnog pisma na srpskom jeziku.

Na probleme u području zakonodavnih okvira i na polju razvoja manjinskih institucija i u primjeni zajamčenih prava, uz diplomatske odnose Hrvatske i Srbije te pristupanja Srbije EU, u budućnosti može utjecati smanjenje broja hrvatskog stanovništva. Uz navedene, demografski regres i starenje je svakako jedan od najtežih problema s kojim se suočava ova manjinska zajednica. Kontinuirana ukupna depopulacija Hrvata u Vojvodini traje od 1961. U polustoljetnom razdoblju broj im se manjio za gotovo 100.000, s 145.341 1961. godine na 47.033 2011. godine. Značajniji broj i udio Hrvata ostao je tek na dijelovima Zapadnobačkog, Sjevernobačkog i Srijemskog okruga. Potrebno je ukazati da je na promjenu broja Hrvata u novijoj povijesti snažno utjecala promjena nacionalnog izjašnjavanja, napose od 1991, dijela Bunjevaca te neznatnog broja Šokaca, zatim iseljavanje prema matičnoj i drugim zemljama 1990-ih, kao i asimilacijski procesi.

Hrvati se danas ubrajaju među najstarije stanovništvo u Vojvodini (uz Makedonce, Vlahe, Bugare, Slovence i Nijemce). Na osnovu prosječne starosti ulaze u posljednju, krajnje nepovoljnu kategoriju najdublje demografske starosti. Osim što narušena dobno spolna struktura vodi do bitnog smanjenja (bio)reprodukcije stanovništva i biološke depopulacije, starenje će negativno utjecati na cijeli niz društvenih aktivnost. Smanjenje njihova broja, napose mladih dobnih skupina, ujedno predstavlja smanjenje broja nositelja hrvatskog identiteta. Dugoročno se može očekivati, uz postojeće trendove, degradacija pojedinih elemenata društvenog i kulturnog života te postupno nestajanja pojedinih sastavnica kulturne baštine (mjesni idiomi, pučki običaji, toponimi i sl.). Uz činjenicu da je sve manje hrvatskog stanovništva mlađe dobi, brojni su primjeri da je ono snažno zahvaćeno modernizacijom cjelokupnoga života što otežava transfer tradicionalnih kulturnih obrazaca. To se posebno odnosi na nematerijalnu kulturnu baštinu poput bogatog leksika, toponima, glazbe, tradicijskih vještina i dr. Hrvatski organski idiomi u Vojvodini u uvjetima suvremenog života izrazito su ugroženi. Veliki broj Hrvata danas govori ekavicom, velikom većinom u Srijemu i Banatu, dok u Bačkoj još uvijek ima govornika bunjevačkih i šokačkih idioma, ali su i u ovom slučaju, napose kod mladih, sve zastupljeniji idiomi vojvođanskih Srba. U suvremenom razdoblju usvajanje hrvatskoga standardnog jezika izrazito je poraslo, s vrlo velikim rezultatima u znanosti i u kulturnom životu. Iako je popis stanovništva Srbije 2011. godine zabilježio najmanji broj pripadnika hrvatske nacionalnosti od kraja Drugog svjetskog rata do danas, čini se da oni kao zajednica nikada nisu imali bogatiju i raznovrsniju kulturnu scenu. Hrvatska zajednica, uz učinjene korake u institucionalnoj izgradnji, napravila je velike iskorake na polju kulture sjećanja i memoriranja vlastite kulturne baštine unatoč subjektivnim slabostima i nepostojanju institucionalnog iskustva. Naime, oni su jedina manjinska zajednica u Republici Srbiji koja je uspjela pokrenuti vlastite opsežnije leksikografske projekte čiji su predmet obrade svi važniji segmenti društvenoga i kulturnog života. Rezultati se manifestiraju u osnaženoj autorecepciji vlastitoga kulturnoga nasljeđa i većem interesu javnosti za hrvatsku manjinu u Vojvodini.

Poboljšanje društvenog, političkog i kulturnog položaja hrvatske manjine i nadalje će ovisiti o eventualnim pozitivnim promjenama u odnosima Hrvatske i Srbije, jačanju institucionalne infrastrukture Hrvata u Vojvodini te njihove kadrovske profiliranosti. Osim deklarativne spremnosti u poštivanju zajamčenih manjinskih prava na državnoj razini potrebna je pozitivna promjena u republičkim i pokrajinskim institucijama, koje se financiraju od strane države, u smjeru izjednačavanja standarda u odnosima prema svim manjinskim zajednicama, tako i hrvatskoj. Za očekivati je da će se u skladu s napretkom u europskim integracijskim procesima Srbije postupno rješavati i otvorena pitanja od interesa za hrvatsku manjinsku zajednicu.

Mario Bara



Pogledajte foto galeriju