Nakon tri žanrovski relativno različite knjige pjesama (”Djetinjstvo” 1972; ”Sad znadeš sve” 1979; ”Poljubac izdaje” 1988), zatim modernog romana ”Daleka zvona” (1983) te zbirke prikaza ”23 kritike” (1988), pjesnik, prozaik, kritičar i jedan od najplodnijih pisaca srednje generacije subotičkog književnog kruga, Vojo Sekelj, predočio nam je vrlo zanimljivu zbirku stihova ”Rič fali”, pisanu na štokavsko-ikavskom narječju bunjevačkih Hrvata iz sjeverne Bačke.

Po mišljenju mnogih književnih kritičara i teoretičara dijalektalna poezija općenito zahtijeva mnogo stroži kriterij od poezije na standardnom jeziku.

Ako bismo s tog stajališta analizirali rukovet pjesama (37) Vojislava Sekelja dosta spretno ukomponiranih u ovoj knjizi, onda bismo bez ikakve dvojbe mogli pripomenuti da je autor tom zahtjevu u cijelosti udovoljio. U stvari, našem autoru meka, raspjevana i mjelodična bunjevačka ikavica nije predstavljala samo puku leksičnu građu čijim bi se podsredstvom na manje ili više deskriptivan način pokazao i prikazao sad već skoro minuli vanjski svijet ovog ravničarskog predjela, tradiciju, duh i jezik njegovih žitelja, ratara očvrslih u stoljetnim borbama sa zemljom i za zemlju radi vlastitog opstojanja, sretnijeg života. On je svjesno išao dalje, ikavica mu je zatrebala prvenstveno stoga da bi ispod površine naoko već banaliziranih, svakodnevnih riječi (kao i onih arhaičnih) na svjetlo dana iznio sve njihovo bogatstvo, slikovitost, metaforičnost, paradigmatičnost.

Jednostavnije, da bi do kraja otkrio i oplemenio unutarnje slojeve i sadržaje riječi, izraza, iskaza, te da bi ih tako u punini njihova vlastita sjaja u igri slobodnih asocijacija pretočio u pjevanje čovjeka suvremenog senzibiliteta. Zahvaljujući tome, dao je sasvim novo značenje onom drevnom, mitskom, i čovjeku i prirodi, i instinktu i emociji, i djelanju i mišljenju, i djelu i cjelini...

Dosljedno jezikom prodirući u suštinu čovjekova bića - uz skladnu orkestraciju ostalih elemenata svoje poetike koju gradi već duže od dva desetljeća -Vojislav Sekelj u knjizi ”Rič fali” nudi čitatelju čitavu pregršt autentičnih pjesama. Autor ovih redaka možda nepravedno pada u iskušenje da ih označi minijaturama unutarnjih pejzaža duše, ili pak pejzažima vanjskog svijeta koji su prelomljeni kroz titravu kristalnu prizmu pjesnikove duše.

Među tim minijaturama posebno se izdvajaju one što su bogato natopljene erotikom, ponekad čak do razbludnosti i perverzije. No to je samo privid, jer nakon višekratnog čitanja ostaje dojam da je sve to tako čisto, skladno i lijepo da se pjesnikovoj interperaciji može samo diviti. To je možda i najveća čar ove zbirke.

Lazar Merković