Vojislav Sekelj (Subotica, 1946.), pjesnik, romanopisac, dramski pisac, kritičar, nakladnik i urednik dvotjednika ŽIG. Objavio je zbirke pjesama ”Djetinjstvo” (1972.), ”Sad znadeš sve” (1979.), ”Poljubac izdaje”, (1989.), ”Rič fali” (1991., 1993.), romane ”Daleka zvona” (1983.) i ”Uzmi dodaj” (2002.), te knjigu 23 kritike (1988.).

Poput mnogih hrvatskih pjesnika iz Bačke Sekelj je prvu zbirku pjesama ispisao u potrazi za identitetom, te postupkom samospoznaje prepliće svoje rane intime sa slikama podneblja u kojem je rođen. U drugoj zbirci pjesama okrenut je vanjskom, izvanlirskom svijetu. Ispisujući Odu nuli žustrom, krležijanskom gestom poseže u dubinu ništavila što proždire ostatke čovječnog iz njegova okružja. Tomu podređuje i grafički izgled pjesme, stih je izlomljen i mjestimice se doima kao da je u nestajanju. Trećom zbirkom Sekelj se suočava s dihotomijom ljubavi i zla, traga za spojevima njihove neraskidivosti i uzajamnosti. Nastoji razgrnuti neshvatljivu jednovremenost ljudske predanosti ljubavi, vjeri i izdaji čovječnosti.

Najznačajnije pjesničko djelo mu je ”Rič fali”, u njemu, zauzimajući stvaralački odnos prema idiomum bačke bunjevačke ikavice, propituje mogućnosti i dosege svog pjesničkog govora. Ontologičnost i zaokupljenost temeljnim pitanjima egzistencije iz prethodne dvije zbirke, Sekelj je zamijenio za još uvijek neistraženi svijet materinskog govora. U tom gotovo potpuno zanemarenom, prezrenom i zaturenom govoru Sekelj suvremenom pjesničkom stilizacijom izdvaja književno neistrošene vrijednosti, oživljavajući pred čitateljem svoj diskurs tradicijskog svijeta, prizore iz svakodnevice, pučko poimanje čežnje, raspojasanosti i erotike.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina Sekelj je bio pomni pratilac i ocjenjivač suvremene književnosti. Kritike je objavljivao u gotovo svim vodećim novinama i časopisima. Prosudbe izrečene u Sekeljevim testovima, kao dokument vremena privlačile su pozornost pisaca ne samo njegova naraštaja. Trag toga rada vidljiv je u djelu 23 kritike.

Draško Ređep, recenzent Sekeljeva romanesknog prvijenca (”Daleka zvona”) nalazi da se u njemu očituje nadprosječno razvijena radoznalost jedne pobune. Uistinu, ovo djelo je povijest jedne (nadasve bedaste!) školske reforme koju Sekelj ispisuje i kao metaforu individualnog i društvenog stanja i njihovog besprizivnog sraza. Ono što je u prvom romanu tek nagovijestio u drugom je (”Uzmi-dodaj”), pisanom nakon Daytona, djelomično racionalizirana prošlost, a sve što se u njemu zbiva na mnoge je načine vezano uz ženu. Isprve gotovo bezimena, ona je (Vera) razvidno u središtu naracije, obilježavajući ostale likove. Sekelj-lik, Sekelj-pisac i Luka pod prinudom netom minulog rata, potpuno svladani njegovom iracionalnošću, apsurdom i morbidnošću, grčevito se za nju pridržavaju. Muški likovi u ovom romanu su poput djece koju iskustva iz doticaja s izvanjskim svijetom usmjeravaju na povlačenje, sve do majčinih skuta. Ovim literarnim biltenom iz prostora bolesti i zdravlja pisac hoće reći; endemska stanja i teški poremećaji kojima su taoci mnogi ljudi ovog podneblja - nisu uklonjeni, već privremeno svladani! Zlo i mržnja jesu stavljeni pod kontrolu, ali je izostalo pokretanje procesa obnove, ozdravljenja i traženje putova vlastite ispunjenosti. Ostala je tek puka dramatičnost samoubojstvene geste.

Od 1994. do 2000. V. Sekelj pokrenuo je dvotjednik ŽIG (pri kraju izlaženja - povremenik!), kao glasilo Hrvata iz Subotice i Bačke. Unatoč tomu što dio tekstova u ŽIG-u nije uvijek bio domišljen i uobličen sukladno boljim novinarskim, uređivačkim i nakladničkim standardima, ova je tiskovina imala zapaženu ulogu u pružanju otpora diktaturi S. Miloševića i njegovoj kamarili.

Milovan Miković

Palić, studeni 2003.