Od svih proznih narativnih i svih poetskih oblika, dijalektalna poezija iziskuje od autora najviše samokontrole, samokritičnosti i brige za svaki detalj. Posrijedi je izrazito zahtjevna književna vrsta, koja se očituje u kratkoći i ekonomiji «prostora», te u brzini i napetosti razvoja radnje u poetskom obliku. Ova fakta primoravaju pjesnika na sažimanje, brižno komponiranje i odmjeravanje svake riječi. Roman podnosi epsku opširnost, razvoj i razrađivanje, ponavljanje, duge opise, brojne likove i td., a u poeziji, pak, mora biti sve na svom mjestu, sve pomno promišljeno i odvagano.

Poet Vojislav Sekelj je umjetnik minijature. Ono što su minijaturnim iluminacijama ovjekovječili braća Limburg i braća van Eyck, pa i naš Julije Klović u slikarstvu, Sekelj postiže riječju i to dijalektalnom leksikom, u jednom odabranom fragmentu, u malom isječku stvarnosti, postiže dakle, da pod kontrolom njegovog pera, zasja sva punina, bogatstvo i složenost životnih pojavnosti.

Vojislav Sekelj pokazao je nedostižnu erudiciju i maestralni zanos u pisanju stihova na lijepoj ikavici bunjevačkih Hrvata u zbirci pjesama «Rič fali». Njegovi stihovi u ovoj knjizi, usuđujem se reći, mogu biti uzor svim pokušajima dijalektalnog pjesničkog izražavanja. Knjiga pjesama «Rič fali», iako je napisana prije 12 godina, i ovo je treće izdanje, sadrži tematski zaokret koji donosi u prvi plan svijet pojedinca, intimnu analizu tajne duše, te probleme svijesti i podsvijesti.

Inovirani oblici literalnog govora, dijalektalna poezija bačkih bunjevačkih Hrvata doživljava pravi procvat iz pera Vojislava Sekelja, unosi novu kvalitetu i sačinjava dragocjenu zbirku bunjevačkog leksika. Nadahnutim likovnim prepjevom Ivan Balažević ovoj zbirci pjesama daruje ljepotu slikom-crtežom. Zajedno, «ti slikom, ja pismom» («Rič fali»; pjesma «Te dragosti»),Vojislav Sekelj na književno-poetskom, Ivan Balažević na likovnom stvaralačkom polju u Bačkoj, kod bunjevačkih Hrvata pojavljuju se treći puta u knjizi «Rič fali». Knjiga je zrelo umjetničko djelo, koje će, siguran sam, obogatiti i zadužiti kulturnu baštinu bunjevačkih Hrvata, i ne samo njihovu. Sekelj i Balažević u svojim stvaralaštvima utemeljuju kontinuitet postojanja bunjevačkih Hrvata na ovim prostorima, potvrđuju na ovaj način ne samo moć i plodnost «žuljeva», već i snagu duha, svjedočeći tako da su bunjevački Hrvati bili i jesu bitan činbenik u ovoj višenacionalnoj sredini, gdje stoljećima bivaju i djeluju, obogaćujući i oplemenjujući mozaički kulturni krajolik grada na sjeveru Bačke, okružen rasutim salašima.

Vojislav Sekelj voli svoj narod, nesebično mu daje produkte svoga stvaralaštva, hic et nunc, poticani, stvarani, inspirirani Euterpom i na kraju izdvojeni u minijature prožete sukusom vidnog okrilja Erate.