Pitamo se odmah, ne bez razloga, posve radikalno: što je to na djelu ovdje? Ovdje, kod tankoćutnoga pjesnika nam, odmjerenoga prozaiste i oštroumnoga esejiste nam. Vojislava Sekelja. Ovdje i sada pitamo se tako, a u povodu jedne čudnovate pjesničke zbirke. Njegove. Poznate nam. Prepoznate za većinu nas. O toj, po mnogo čemu, nesvakidašnjoj knjizi, koja vapi već skoro desetljeće za svojim trećim izdanjem, pitamo se ovdje ne nimalo naivno što na djelu tu jest? O toj knjizi Sekeljevoj, naime, s naslovom ”Rič fali”, koja stoji na vrhu zlatnog niza pjesništva na novoštokavskoj ikavici kod bunjevačkih Hrvata, pitamo se ovdje - kako je tako s njom?

Što je to, dakle, pitamo se na početku, tu na djelu? Je li riječ o ”fâljenju fäljenja”? Ili se, pak, radi tek o ”fäljenju fâljenja”? Drugim riječima, kao bitno nadaje nam se sljedeće - oko čega se ovih tridesetak i nešto raskalašnih pjesama motivski suvislo sabralo ovdje, a kroz nejasnost naslova? Ili su se prelijepe one tu ne samo logički srasle zbog toga što ”fäli fâljenja”? Ili se pak majstorski sročene okupiše one lijepo ovdje stoga što se treba ”fâliti” ”fäljenje”? Pitanje, dakle, jest to. Pred nama, a ne samo za nas!

Očito, posrijedi tu, a s dijalektom, imamo na početku problema s dijalektikom. I to pjesničkom. A i Sekeljevom, ipak. Ona ovdje, proizlazi iz, intrigantno a mudro, o da, da mudro je to, čak premudro, danog naslova i njegova imanentna dvoznačja! Ili on ovdje znači ”rič fali”, u smislu da je ona, riječ naime ta, nedostajuća, ili je pak stanovit odnos spram nje imperativno postavljen tako da nužno je kao vrijednu treba ”fâliti”, u smislu hvaliti. Što je, dakle, opetujemo upitno a pomalo zbunjeni, ovdje na djelu? Tu kod vrsnoga lirika Sekelja nam.

A jasno je jedino ovdje sljedeće: već naslovom se htjelo - ili nešto oporo konstatirati se ili na nešto pozvati. Drugim riječima, ili se nešto ovdje tvrdilo ili se pak na nešto nukalo. Tu. No, to nešto na što se tu tako sugerativno naslovom postavljalo je u naravi tako da se umnogome u sebi razlikuje...

Pa ipak, oboje se u naslovu, a tako posve različno postavljeno je naizgled, sabira oko jednoga. Oko riječi, naime. Riječ sama objedinjuje ovdje u naslovu ono različno. Riječ tako naslovom takvim. Sekeljevim. Tako se ona, naime, pokazuje kao mnogo bitnija. Riječ, naime. Ne samo ovdje je tako. A riječ je takva tako, dakle, i u Sekelja važnija. U knjizi. S naslovom ovim. Ona okuplja. I kao prvotna, riječ ta i takva, ovdje stoji još i kao ishodišna za mnogo što...

No, ovdje je ona, riječ ta i takva prvostojeća i mnogoznačna naime, unekako i u značajnome konkretizirana. Upojedinila se ona ovdje. Riječ. Ta i takva. I u Sekelja nam kroz naslov ona takva je. Dobila je partikularno obličje svoje. Ona, ova riječ. Pojavljuje se ona, riječ naime tako, ovdje nekako svedeno: tek ili samo kao rič.

Pa ipak, u punini je ona vlastita specificiteta. Ovdje. I tako. A on se, pak, taj ikavski specificitet ovaj, ovdje ne samo prepoznaje kao blizak ili znan nam, već se i povezuje uveliko kao životan. I upravo tako: važan je. S nekima. A za nekoga. Napose s nama samima. S ovdašnjim Hrvatima. Rič ta i takva s nama a za nas pojavljuje se isto nama kao važna. I u Sekelja našega. Ne slučajno.

A riječ je takva ovdje ismijavana. Dugo. Ikavska. Ta. Riječ je ta i takva potiravana. Ovdje. Dugo. Riječ je to i takva, zbog koje se stidjelo. Počesto. Napose ovdje. Riječ, koja je ruglu izvrgavana. Podosta. Isto ovdje. Riječ tek gdje-gdje ljubomorno čuvana je. Riječ koja nestala je. Danas. Skoro posve. Također ovdje...

I zato ona ovdje radikalno fali. Danas. Nje nema. Jednostavno, nema je. Riječi ove. A takve. I to Sekelj prepozna. Pjesnički. Među prvima... I htio je to on izrijekom reći! Da je nema. Takve. Skoro nigdje ona ne biva. Takva. Tako. Ne postoji. Ona. Izgnana je nekako. Od drugih izgurana. Od nas baš ne rado zadržavana. Jer, pristanak na nestanak ovaj bio ipak je i unekoliko naš...

Uostalom, kako, rekosmo već, i rič što je takva - naša je. Ovdašnja, bunjevačka to je riječ. Riječ je to mnogih koji su njome govorili. S njom živjeli. Ovdje. O sebi. I drugima. Govorili. U njoj snagu života crpili. I smisla njegova... Stoga i traži ”fâlu”.

Među nama je sve bilo tako s njom. I dugovjeko tako to je bilo. Na prostoru ove Bačke. No, rijetki je, poput Sekelja, pjesnički iskušavahu. Riječ ovu. Dobro... I još bolje. Htjelo se tek vidjeti tako ovdje što sve u sebi skrivaše. Riječi. Ove. Prevrijedne. U Sekelja prevrijedno. Jer, pjesme ovdje njome stvarahu se. Riječima. Zaboravljenim i zapostavljenim. A tako joj, zapravo, vraćaše oduzeto dostojanstvo. Riječima. Tim. I takvim. Raskrivahu joj se tako, naime, izgubljene čari. Njezine. Čari ne samo riječi te, već i toga svijeta. Ali i ljudi. Sekelj. Veličanstveno.
Tko ne vjeruje, neka čita. Ponovno.

Tomislav Žigmanov